Tko zna, ah

Jučer sam slušala dvije hostelske suputnice, španjolke, kako govore da se ne žele vratiti doma. Kada sam ih pitala zašto, odgovorile su mi Zato što nas tamo čeka realnost.

Pitale su me A ti? Jel se veseliš ili ti je žao što se vraćaš? I, što tebe čeka? Moj osmijeh nije dočekao kraj njihovog pitanja prije nego što se razvukao gotovo do nebesa.

Mislim da sam bila u osnovnoj školi kada sam prvi put osjetila želju da odem u Južnu Ameriku, točnije u Peru. Od tada pa nadalje osjetila bih ju svakih nekoliko mjeseci izuzevši adolescentske godine kada sam ju uslijed turbulencija tog perioda nakratko smetnula s uma i zaboravila.

Podsjetio me jedan ljetni intenziv kada sam nakon dvije godine intenzivnog rada, plesa, procesa, terapije, i tehnika disanja dodirnula mjesto koje tada nisam razumjela, ali mi se beskrajno svidjelo – tada sam dobila nagovještaj kako će moj život izgledati, više kao utjelovljeni osjećaj – snaga, lakoća, uzbuđenje i radost – nego kao jasnoća u umu.

Od tada pa nadalje znala sam za što točno radim, zašto se probijam kroz poneke tamnice svojega srca, čistim prašinu iz nekih komora i zašto se isplati pogledati u svaki dio sebe koji mi /ponekad/ nije bilo ugodan.

Od tada do danas prošlo je mnogo vremena, mnogo učenja, poneka padanja i ustajanja, mnogo suputnika i mnogo divnih stvari koje su se usidrile u moj život.

I dok sam izgradila svoj prekrasni dom, život koji volim i koji ne bih ni za što mijenjala, otvorila svoj centar sa svojim predivnim ženama i utabala staze kojima se dalje želim kretati, i dalje je tinjao dio srca, i dalje sam osjećala vatru pod stopalima koja su me željela nositi u ove krajeve.

I prateći više svoje srce, nego svoju glavu, usudila sam se stati i poslušati. A stati za mene, za one koji me ne znaju toliko dobro, nikada nije bila opcija. Jer, što ako zastanem? Što ako napravim pauzu od svega što želim za sebe? Što ako ne radim, što ako ne gradim, ako ne idem naprijed i jednostavno čujem sve što je ovdje? Što ako dopustim da ne vodim više ja, nego da me vjetar nosi tamo gdje trebam ići? Hoću li imati svoje mjesto?

Strah koji sam tada osjećala nisam mogla povezati niti sa jednim razumnim objašnjenjem. Uslijedila je odluka i godina u kojoj se put približavao. I kako su dani prolazili, tako sam iza sebe ostavljala jednu po jednu ulogu, jedan po jedan dio identiteta za koji sam mislila da me čini onome koja jesam.

I kada sam krenula, više nisam bila kćer, sestra, teta, prijateljica, ljubavnica, terapeutkinja, profesorica, plesačica – bila sam Tamara. l kada ćete me pitati kako mi je mi bilo, već sada vam mogu reći da mi je bilo svakako. I divno, i teško, i uzbudljivo, i na momente strašno, vaterno i mirno, zaigrano i zamorno. Ali u svakom tom trenu bila sam svoja, sebi odana, sebi vjerna, ista ona ja kakva sam uvijek kada si dam vremena da slušam, bila sam slobodna – jesam slobodna.

I već danima osjećam kako mi se uloge polako vraćaju, jedna po jedna poput odjeće koju /pažljivo/ biram sa užitkom nositi. Ne zato jer to trebam, nego zato jer svaki dio moga srca gori za onime što imam / za onime što želim. Samo sada nekako čišće, dublje, strastvenije i jače.

I da se vratim na početak, i odgovorim svojim španjolskim suputnicam – veselim li se povratku? Svakim atomom svojega bića. Je li mi žao? Nije. Hoću li se vratiti? Sigurno. Što mene čeka? Tko zna.

 – I sigurno me, baš kao i njih, čeka realnost, ali barem ona koju sam sama izabrala.

(…nitko nitko ništa ne zna.)