11:11 (ili o bogu, sudbini i slobodnoj volji)

U šumi ezoterije koja pohara internete vrlo često nailazim na stavove koji interpretiraju svakodnevni život kao izraz sudbine, to jest veće sile kojom čovjek biva pozivan na buđenje uslijed niza okolnosti nad kojima nema (gotovo) nikakav utjecaj. Druga pak strana iste argumentacijske linije, ona koja plošno uzima riječi duhovnih ‘autoriteta’, stavlja fokus na unutarnju moć pojedinca naglašavajući (karmičku) odgovornost interpretirajući pojedinčev život kao rezultat prijašnjih djela.

Ovakve fiksirane pozicije u svojim propagandnim proklamacijama
ponekad suptilno, a ponekad vrlo direktno unutar svojih poruka pakiraju dozu odustajanja od vlastitog zdravog razuma, osjećaja samog sebe u danom trenutku i prihvaćanje ideje velikog autoriteta koji u nekom toplom dnevnom boravku (barem u mojoj ovozimskoj iluziji) planira naš život.

Posljedica toga jest marionetsko prepuštanje nečemu što ne razumijemo, ne osjećamo i ne biramo zato što nam taj izbor dolazi prirodno, već smo samom idejom ‘većeg plana’ prinuđeni dio sebe s kojim nam je trenutno možda teže susresti se, olako prepustiti sudbini – tom istom većem planu i posljedično tome bogu – barem onome koji nam je u tim pozicijama predstavljen.

Tako smo vrlo često pozvani da budemo suosjećajni, dok parole koje proklamiraju suosjećanje zaboravljaju napomenuti kako, da bi ono uistinu izraslo u nama, trebamo najprije proći cijeli dijapazon emocija, a koji ponekad nije niti najmanje lijep ili ugodan.

Simplifikacija duhovnih zakona kao da uporno zaboravlja i našu materijalnost, životnost ili ljudskost, kao i sva ograničenja koja s time (po samoj prirodi stvari) dolaze.

Isti argumentacijski sljedovi govore o sinkronicitetu, jungovski rečeno znakovitim slučajnostima, kao dokazu da postoji veći plan koji nam, kada ga slijedimo, potvrđuje naše izbore kroz mističnu znakovitost i daje smisao našem životu u trenutku kada ga (očajno) trebamo.

Ne mogu se oteti dojmu vlastitog sarkazma koji se javlja u prethodnoj rečenici.

Više od toga, ne mogu se oteti dojmu paradoksalnosti koju osjećam u sebi dok pokušavam kroz riječi prikazati nešto što zapravo u sebi više osjećam kao unutarnji prostor nego kao misao;

Moje filozofsko nasljeđe otvara prostor relativizma, racionalizma i skepticizma prilikom promatranja svakog oblika svrhovitosti.

Moje sociološko nasljeđe otvara mi poznavanje funkcionalizma i strukturalizma pri pogledu na pojedinog čovjeka i njegove uvjetovanosti odnosima u kojima se nalazi.

Moje komparatističko nasljeđe otvara mi prostor semiotke i simbolizma za raspakiravanje svake od misli koja se javi unutar mene same.

Moje terapeutsko nasljeđe vraća me na tijelo i poznavanje fizikalnosti stanja u kojemu se nalazim, emocija koje osjećam dok promišljam o ovoj temi.

Moje duhovno nasljeđe, spojeno sa tijelom, vraća me na osjećaj u središtu srca, na namjeru iza iznesenog i podsjeća da pogled na svoju stvarnost mogu izabrati sama.

Moje ljudsko nasljeđe podsjeća me na ono što mi je uistinu važno u pitanju sudbine – kada odmaknem svaku znanost, znanstvenost, različita učenja i um koji pokušava obuhvatiti, moje pitanje je čemu, kada zapnem i kada čekam neki odgovor, zapravo mogu vjerovati.

Nisam sklona sljedbeništvu i prepuštanju odgovornosti za samu sebe vanjskim autoritetima. Tuđe misli, radilo se o znanstvnom ili duhovnom pristupu, utječu na mene utoliko da promatram vlastitu reakciju na njih i osjećam postoji li dio mene koji rezonira. Pritom znam da moja istina nije nužno univerzalna istina, ili jedina ispravna. Jednako tako znam i da je ona trenutna istina i samim time zaslužuje počasno mjesto.

Vjerujem u sinkronicitete, ali jednako tako vjerujem i da smo mi ti koji znaku dajemo značenje. (Moje logičko nasljeđe kaže mi da jedno ne isključuje nužno drugo.)

Što onda znači prepustiti se i vjerovati vlastitoj sudbini? Prepustiti se svom životu? Koji je omjer moje slobodne volje i životnog puta koji mi se svakim danom sve više otvara?

Sklona sam vjerovati kako svatko od nas dolazi u ovaj život sa misijom.

Misija kakvom je ja razumijem odnosi se na zadatak koji svatko od nas ima na dvije razine. Prva je ona osobna – ona koja se tiče osobnih tamnih točaka, mjesta u našoj osobnosti koja nas uporno podsjećaju da dio našeg srca treba dodatni fokus kako bi se ono razvilo u svoj najveći potencijal. I ta mjesta nisu laka. Ono kako ih ja vidim jest da se vraćaju uporno i kontinuirano u obliku lekcija koje se, koja god njihova forma bila, uvijek mogu svesti na nekoliko zajedničih nazivnika – našu reakciju, unutarnje stanje kao rezultat i povremeno osjećaje stiskanja i žuljanja koji traže od nas da narastemo. U ovom slučaju rast ne znači biti većim od sebe samog, biti dobar i savršen. To znači napraviti da nam je sa samim sobom još ljepše, ugodnije i slobodnije.

Je li to moja sudbina da sam takva kakva jesam, da su moje tamne točke točno na određenim mjestima, a ne na nekim drugim? Uvjetno rečeno i je. Uvjetno rečeno, jer kao odrasla osoba svakim danom imam izbor kakva ću biti.

Druga razina jest ona koja se odnosi na profesionalno – na ono što ja imam za ponuditi svijetu oko sebe. Ova druga razina ne traži od nas da budemo vođe, reformatori i prosvjetljeni, barem ne u mjeri u kojoj je biti nešto od navedenog njezin cilj. Ona, kako ju ja vidim, traži od nas da prostor unutar nas samih – mjesto u srcu koje tinja i gori – naučimo dijeliti s drugima. Ponekad to može značiti da smo pčelari, ponekad učitelji u školi, ponekad roditelji velike obitelji, ponekad programeri, a ponekad svjetski putnici. Za svakoga od nas ova druga razina odnosi se na kontingentnost svega što jesmo sa onime za čime nam srce gori. Vodstvo, reformacija ili prosvjetljenje mogu pritom biti posljedice življenja onoga što jesmo, ali nikako sam cilj.

Za mnoge od nas ova druga razina jest nešto što otkrivamo ‘kasnije’ u životu. Mislim da je za nju izrazito važno da nam na nju netko uopće obrati pozornost – otvori perspektivu kako bismo uopće bili u stanju sami sagledati svoj život u tom smislu. Smatram se vrlo sretnom da u svakoj stanici svoga tijela osjećam barem jedan dio onoga zašto sam ovdje. To ne znači da je život jednostavan, niti pak znači da znam kako će moj život izgledati. To samo znači da u trenutku kada je preda mnom neki izbor ovu dimenziju sebe mogu imati u vidu i osjećati ju kao kriterij po kojemu gledam vodi li me ono što biram bliže onome što želim izgraditi.

Jedni od mojih mudrijih ‘starijih’ kažu da je odnos između te dvije razine – osobne i profesionalne – zapravo moguće na neki način matematički sagledati. Oni to oblikuju u pitanje ‘što treba meni da bih mogao sa svijetom podijeliti ono što jesam. ‘

Da se vratim na početak – sudbina kao ideja da se sve u našem životu događa s razlogom. Kada promatram vlastite životne izazove ni na koji način ne mogu pristati na ideju da su ti razlozi izvan mene same. Istovremeno, dovoljno sam skromna da osjećam i vjerujem u sile koje su veće od svake moje mogućnosti obuhvaćanja.

Molim li se tim istim višim silama da moje čežnje budu ispunjene? – Da.

Jesam li pritom spremna dati najbolje od sebe da bi se to ostvarilo? – Apsolutno.

Ono na što ne pristajem jest smanjiti sebe i svoje postojanje na nemoćnog statista koji čita tuđi, unaprijed napisani dijalog.

Richo je to divno sažeo u oblik stvari se događaju i mi uz njih imamo priliku učiti i rasti. To za mene znači da ne razmišljam o vanjskom svijetu kao onome u kojemu je sve podređeno meni, nego da u određenim životnim situacijama zapravo imam prilike u kojima mogu uzeti djeliće sebe kako bih još više ispunila svoje srce – djeliće koji su potrebni da živim ono što želim na oba plana.

To također znači i odustajanje od dječjih iluzija kako bi se Život sa velikim Ž zapravo trebao pobrinuti za mene, za svakoga od nas i kako se jednoga dana možemo probuditi, a velika nevidljiva ruka svemira će za ili umjesto nas riješiti sve naše probleme.

Istovremeno, to nikako ne znači da ne vjerujem da se ‘dobre’ stvari ne mogu neočekivano dogoditi. Naprotiv. To samo znači da sam svijesna obavljanja svog potrebnog posla, svog čišćenje dijelova sebe koji me sprečavaju da te stvari, ‘dobru sudbinu’, vidim kao nešto što je ovdje za mene cijelo vrijeme.

I da završim, barem zasad, to ‘veliko buđenje’, ‘novi život’, ‘promjena’ ili kako god da to želite nazvati, nije nešto za što mislim da se događa u vanjskome svijetu. Mislim da je ono, metaforički rečeno, samo odraz činjenice da sam u svoju paletu boja prilikom gledanja svijeta, svog života i sebe u njemu uvrstila i onu koja mi je izrazito ugodna.

Ima li to ikakve veze sa bogom, sudbinom, Životom ili većom silom kako god ju zvali? Vjerujem da ima. Ali samo utoliko da se radi o osobnom izboru svakoga od nas da u svakome trenutku živimo punim srcem i dopuštamo da nas na svakom koraku vodi ono što nas veseli najviše na svijetu. Ni više ni manje od toga. Ako to nije božansko, onda ne znam što jest.

I… ponekad je 11:11 samo trenutak u danu, kao i svaki drugi, a cigara je samo cigara.