Kad zaboravim gdje je nebo, a gdje zemlja…

S godinama sam naučila pratiti struje unutar sebe, gledati vlastite obrasce kako se odigravaju i ponavljaju te kako u meni izvlače sve s čime se trebam susresti. Sljedeći korak za mene je oduvijek bio zahtjevniji – usmjeriti volju i ljubav u taj dio kako bih dobila slobodu od onoga što sam donjela sa sobom ili (ponekad pogrešno) naučila u djetinjstvu.
I to definitivno ima svoje predivne strane – biti u stanju sagledati samoga sebe u svim svojim manama, nedostatcima i nesavršenostima donosi (mi) prostor u kojemu svaki put pronalazim iskrenu čežnju za rastom i za širenjem svoga srca.

Paradoksalno, mana toga jest da to istovremeno znači da mi iz panorame vlastitoga promatranja ponekad izmakne i sve ostalo što je već predivno, dovoljno i savršeno u svojoj nesavršenosti.

I uistinu, kada razmišljam o sebi, o uvjetovanju onoga što jesam i zašto jesam, ne mogu se oteti dojmu kako je ponekad potrebno uložiti trud da bih išla protiv struje koja veliča negativnost – barem u mjeri u kojoj ona dobiva prednost u prostoru introspekcije – što još nisam (napravila, vidjela, odlučila, izgradila…), gdje može drugačije, kako napraviti bolje… Ta struja je, osim rezonance unutar mene same, zapravo i dio mog kulturološkog nasljeđa – onog koje počinje sa kritikom zbog loše ocijene u školi i nejednako snažnom pohvalom zbog dobre, koje puni naslove u novinama sa temama od kojih mi se vrlo često okreće želudac, umjesto onima zbog kojih mi je srce uzbuđeno i onog koje je stavilo naglasak na individualizam, na kompetitivnost, na odvojenost – na ideju da je pomoć potrebna samo onda kada je nešto veoma teško, a ne onda kada jednostavno želimo dijeliti neki prostor s drugime.

Čini (mi) se da je popriličan pothvat danas biti nasmijan i sretan. Jer, uvijek postoji razlog da to ne budem. Uvijek postoji opravdan razlog. Ali postoje i oni drugi – da budem. Držati njih u fokusu, dopustiti im da prevladaju i da se rasipaju po mome tijelu, srcu i mislima zahtjevaju od mene samo jedno – da napustim (kako mi je jedna mome srcu važna osoba rekla) najveću zabludu koju sam prigrlila u životu – da ovo što već jest nije (dovoljno) – da je (dovoljno) da sam nasmijana.

It’s simple. And this time, it seems easy.

Kao mala pronašla sam za sebe jednostavan recept za povratak iz povremenog gubljenja iz onoga što nije u ono što je – u svakome danu tražiti barem tri svari koje me uistinu razvesele.

Isprva su te liste bile kratke i ‘odrađene’, no vrlo brzo počele su dobivati sve jaču boju, oblik i miris. I tada sam shvatila da sam, na stranu sa svom svojom kompleksnošću, zapravo vrlo jednostavna – ono što me zaiskri, što dodirne moje srce, što mi donosi trnce u cijelom tijelu i stavlja mi osmijeh na lice je ono što mogu pronaći u svakome danu: spori izlazak iz kreveta i zapisivanje snova, istezanje tijela, predivno puni okus najbolje kave u kvartu od još divnijeg konobara koji mi je s vremenom postao prijatelj, božićne lampice – uvijek i svugdje – u mom dnevnom boravku, na štandovima kroz koje mogu prošetati i okupati se u njima ili na svakome koraku u centru grada, traženje fotografija koje me dodtaknu i inspiriraju, smišljanje poklona za ljude koje volim, skakanje na trampolinu (sa ili bez beba nećaka), ručak sa prijateljima, ogromni vuneni šalovi i tople šarene čarape, izlazak iz stana na predivno svjež zimski zrak, pogled na stabla koja se pripremaju za (dugu?) zimu, stavljanje vlastitog hladnog dlana u tuđi topli džep od kaputa, tlo pod mojim nogama, zagrljaj – uvijek i stalno, prepuštanje ruke s olovkom papiru, pomisao na svoja 4 razreda i traženje olakšanja za njih unutar bure gradiva i završetka polugodišta, rođendanske proslave, ulična glazba, osjećanje reakcije vlastitog tijela na ritam, trenutak kada prvi put u cjelini uspijem odsvirati pjesm
u koju učim, pogled na vlastiti dom, na zidove sa detaljima, miris ručka na štednjaku i smišljanje novih recepata, jabuke s orasima i cimetom, razmišljanje o muškarcu zbog kojeg mi srce lupa brže tisuću puta, veselo pseto na ulici koje me podsjeća koliko je ovo zapravo jednostavno, i na kraju za danas, iako bih ovako mogla u nedogled, ona osoba koja se nasmije u prolazu, bez ikakvog posebnog razloga, samo zato što me sretne. 

Koliko god da ponekad zaboravim i da mi treba podsjetnik, za mene je ovo kao kompas koji me pronađe uvijek kada mi je potreban i koji mi vrati fokus na ono što je uistinu bitno – srce koje zaiskri… 

A ti?  Koji je tvoj kompas?