Slušati ili čuti
‘Most people do not listen with the intent to understand. They listen with the intent to reply.’
Dok sam bila mala rečenicu slušaj što ti govorim čula sam zasigurno nekoliko tisuća puta. I svaki put bih zastala, poslušala ono što mi se govorilo, a zatim nastavila dalje – nekad po njihovom, a nekad po svom. Tvrdoglavost je zasigurno jedna od mojih jače izraženih osobina, iako, ponekad bih prije rekla da se radi o jakoj namjeri srca, nego o tvrdoj glavi – zbog te tvrdoglavosti se vrlo često osjećam kao da imam izbor ili ignorirati i biti nezadovoljna, ili pratiti unatoč očitim savjetima da napravim nešto drugačije, ali ostati odana sebi i osjećati duboku sigurnost bez obzira kamo me vodi.
Kao i većina vas i ja sam odrastala unutar naših škola gdje se očekivalo da slušam i pratim na satu, i tako po osam sati dnevno, pet dana u tjednu, godinama, ispočetka i ponovno, bez da mi je itko ikada objasnio kako se treba slušati i koja je stvarna razlika između slušati i uistinu čuti. Putem sam počela otkrivati kako se vrlo često na satovima, predavanjima i ponekim razgovorima u društvu nađem u svijetu svojih ideja, maštarija i snova bez da sam uhvatila trenutak u kojem sam prestala slušati i izabrala otputovati mislima.
Kada sam počela slijediti ove niti i trudila se uhvatiti trenutke kada odlazim, shvatila sam da se redovno radi o trenutcima u kojima mi je dosadno. I tu sam zastala. Za sebe mislim da sam osoba kojoj kada je sama nikada nije dosadno, da mogu ne znati što bih radila, osjećati napetost, frustraciju ili zamor, razmišljati o tisuću stvari, a ne raditi niti jednu od njih, ili pak raditi jednu od njih, ali biti neprisutna dok ju radim. Sve nabrojeno ne znači da mi je dosadno, jer, dosadno za mene znači da ispod tog pojma zapravo leži gomila drugih stvari koje me čekaju da do njih doprem – dosadno nije stanje, dosadno je signal.
I tada sam se počela pitati kako mi može biti dosadno dok nekoga slušam? Dosadno mi je jer slušam, a zapravo ne čujem. Dosadno mi je jer dok upijam rečenice koje dolaze u mom smjeru, ne mogu ih povezati i sa čim poznatim, ne mogu ih osjetiti niti jednim dijelom svoga bića, dosadno mi je jer ne razumijem, a riječi do mene dolaze, ali ne dopiru.
I kako onda slušati i čuti? Jedan od odgovora koji sam s vremenom upoznala jest biti spreman istovremeno prodirati kroz cijelu šumu priča koje su prisutne dok slušam. Prodirati i prodrijeti, bez da se za njih vežem. Ponekad to jednostavno znači prihvatiti da je otpor na koji nailazim oznaka za moj manjak kapaciteta i da nije vezan za sugovornika, ponekad samo imenovati priče u sebi i otpustiti, a ponekad pak znači da sam znatiželjno spremna čuti čak i u obilju poznatih informacija nešto novo, da sam spremna na to da poanta ne leži u izgovorenim riječima, nego vrlo često u njihovoj puno dubljoj pozadini.
I to za mene znači slušati i čuti, slušati srcem. To za mene znači znati koja mi je namjera iza toga što slušam, želim li uistinu upoznati ono što dolazi izvana, jesam li spremna čuti i sve ono što se, dok slušam, javlja unutar mene, mogu li dopustiti da me ono što dolazi izvana dotakne i u meni odzvanja, mogu li dopustiti da me izmijeni, jesam li spremna ponekad dok slušam isprazniti sebe i od sebe same i jesam li spremna unatoč svemu tome (ili uz sve to) svoju pažnju, makar samom namjerom, i dalje dati drugoj osobi.
I dok sam veliki zagovornik osobne odgovornosti, smatram da je u ovome, u mogućnosti da nešto uistinu čujem i da me nešto dotakne, odgovornost podijeljena na obje strane – na mene koja trebam biti spremna uistinu slušati otvorenog srca i uma i dopustiti da do mene dopre i ono što možda neće biti izrečeno, i na drugu stranu koja u prostor stavlja riječi onoga što joj je uistinu važno. Bez toga nema mene koja primam, nema onoga koji uistinu šalje, a ostaju samo prazne riječi koje se raspršuju po zraku tražeći neku stapku za koju će se uhvatiti.