Umijeće ne znanja
Ne znam kada sam naučila da je znati bolje od ne znati, da su odgovori vrijedniji od pitanja, a da je svijet mirnije mjesto ako moje rečenice završavaju točkom umjesto upitnikom.
Ne znam kada sam zaključila da je logika mater studiorum, da je brzina ono što je bitno, da je mentalno obuhvaćanje važno, a posjedovanje informacija riznica koja izvlači iz svakoga problema.
Ne znam kada sam zapamtila da je pamtiti umom jedino bitno, i kada su mi izostavili reći da i tijelo pamti, a srce još i više.
Ne znam kada sam naučila da je učenje važnije od igre, da je rad važniji od odmora, da je brzina ono što se traži i da je uspjeh važniji od neuspjeha.
Ne znam kada sam odlučila ne pustiti svoj glas kada mi dođe da se ne osramotim, suspregnuti tijelo da ne izgleda glupo, ubrzati korak da ne zaostajem, počešljati kosu da ne bih iskakala ili ne počešljati i osjećati se neobično.
Ne znam kada sam upila ideju da su brojke stanja mog računa vrijednije od putovanja na kojima ih smanjujem, da su moje kvalitete mjerljive u istim tim brojkama, da trebam učiti samo da radim, raditi samo da bih imala, a imati da bih bila sretna.
Ne znam kako sam se našla u kulturi koja umjesto da priča o snovima, ona ih potiskuje ili smatra klišejima, kulturi koja cijeni dostignuća umjesto prisutnosti, papire umjesto srca i proteste umjesto plesa.
Ne znam kada sam pounutrila da su šume, planine, rijeke i mora luksuz, a beton, čelik i pleksiglas pravilo, da se moram zapitkivati o podrijetlu hrane koju kupujem i vode koju pijem, i da me svaki put kada tražim prirodni pripravak u ljekarni pitaju jesam li trudna.
Ne znam kada sam potpisala misao da nisam ženstvena ako mijenjam ulje na autu, popravljam vodokotlić, ne nosim šminku kada mi dođe, nosim kada to hoću, ako sjedim neprekriženih nogu i snalazim se na karti.
Ne znam kada su se u mene upile priče koje nisam sama pisala i kada sam ih prihvatila kao enciklopedije koje svakoga dana odlučno otvaram, listam, raspisujem i zapisujem ponovno…
Ne znam.
I ne znam kamo me ne znati vodi, ali ako je prema tome da mi je svaka pora na tijelu otvorena sa znatiželjom da primi ono što dolazi izvana i dopusti da jednostavno odzvanja bez i jednog zaključka koji će obojiti svijet koji primam mojim dosadašnjim iskustvom, onda potpisujem istoga trena.
I, ako mi itko kaže da je znati ipak važnije, reći ću mu ne znaš. Ne znaš što propuštaš. A ne znam niti ja, ali želim saznati.