zàkučast – prid. 〈odr. -ī〉

1. rij. a. koji je u obliku kuke; povijen b. zavojit

2. pren. nejasan, višesmislen, tajanstven, uvijen

Kažu da koristimo samo nešto više od 10% našega mozga, dok je ostatak neistražen, kako znanstvenicima, tako i nama ostalima, običnim smrtnicima. Ipak, više od zakučastosti ljudskoga mozga mene zanimaju zakučastosti srca, vlastitog i tuđeg – kako se uzdigne kada volimo, kako uzmiče kada nas boli, kako se otvara i zatvara vrlo često i bez naše volje i pristanka, kako iz njega izranjaju želje koje nas ponekad iznenade, kako ponekad bude poput petogodišnjeg djeteta koje usred dućana vrišti i lupa i želi provesti svoju volju, a kako s druge strane ponekad stoji široko, veliko i sveprihvaćajuće poput starice koja stoji na pragu svoje kuće i gleda s ljubavlju na svu tu mnogobrojnu i predivnu unučad koju nitko ne može dovesti u red.

Srce je, meni nesumnjivo, puno svojih rukavaca i zakutaka, pravilnosti, nepravilnosti i dijelova koji tek čekaju da budu otkriveni. Bilo kada tražim prodavačicu na kiosku rizle, kada razmišljam o muškarcu koji me privlači, kuham ručak, prepuštam dijelove sebe plesnom podiju, radim, pišem tekst, spremam se na novi roadtrip, ili sanjarim o onome što me tek čeka, ako pažljivo slušam, ono će mi uvijek reći nešto (novo).

I dok sam istraživanje ljudskoga mozga spremna prepustiti znanstvenicima, za ovo istraživanje – zakutaka vlastitog srca –  ne postoji bolji znanstvenik od mene same, često unutar svoja četiri zida, a ponekad i ovako javno na van. Jer, ako sam jednu stvar sa sigurnošću naučila onda je to da za otkrivanje zavoja, rukavaca i ponekih kooridnata nije dovoljno samo jedno srce, nego je potrebno i drugo.