Hodanje po žici

Imala sam sedam godina kada me je otac po prvi put odveo na kartodrom, rekao mi da sjednem na mjesto vozača, podignuo, približio sjedalo najviše što je išlo i polako me vodio u ravnotežu između otpuštanja kuplunga i stiskanja gasa.

Kako sam već ranije sjedila u istome autu, u istome scenariju u kojem je na mjestu vozača bio moj tri godine stariji brat, odlučila sam dati sve od sebe da se auto u mojim rukama ne ugasi. Umjesto toga, on je gotovo poletio, a ja sam prvi put u životu osjetila ushit sile pod mojim rukama, strah, uzbuđenje i radost, a potom i osjećaj gubljenja tla pod nogama.

Auto sam uz očevu pomoć ubrzo zaustavila, a njegovo podučavanje ravnoteže između stiskanja i otpuštanja gasa nastavilo se i u sljedećim godinama.

Velika sam ljubiteljica brzine, automobila, motora i osjećaja da upravljam takvom silom, da si omogućujem nesputan tijek kretanja i da uživam u slobodi koju sama stvaram.

Ipak, unatoč sada već dvadesetogodišnjem iskustvu vožnje, vraćajući se nedavno magistralom sa starijim bratom bratom prema kući, nakon dugog niza godina korištenja onoga čime već suvereno vladam, uslijedio je i sljedeći korak – proći stotinjak kilometara bez da i jednom stisnem kočnicu, da osjećam pod prstima, stopalima i u cijelome tijelu odnos između mene, sile, zavoja koje život donosi i ubrzavanja i prepuštanja njihovom toku.

Ne moram ni reći da sam vrlo brzo po navici dotaknula kočnicu, ali zadatak mi je bio toliko uzbudljiv da sam ga odlučila savladati.

Koliko god da se metafora vožnje može činiti površnom, tog dana upalila je krajićke mog uma da počnu promatrati trenutni životni period na posve novi način.

Po povratku sa putovanja život, osim što je poprimio nove dimenzije, krenuo je tokom za koji mi se u nekoliko navrata činilo da je u potpunosti izvan moje kontrole. Biti bez kontrole je definitivno nešto što sam trebala učiti, što učim sa sobom. Osjećajući podršku svojeg dosadašnjeg putovanja na leđima, kako doslovno, tako i metaforički, prepustila sam se uživanju svega što me dočekalo. Gotovo svaki korak u posljednja tri mjeseca bio je ispunjen novom dubinom, novim oduševljenjem i novim iskustvima u starim strukturama. Istovremeno, prepustila sam se i svemu onome što me nije dočekalo, a što se najbliže istini i vjerno svojoj intimi može opisati kao mjesta unutar sebe koja sam prerasla.

I dok sam danima sa fascinacijom promatrala staru novu sebe unutar novog starog života, počela sam osjećati uzdrmavanje postojećeg u poznatome oko sebe i promatrati kako dijelovi nestaju kao pijesak pod prstima, a kako prema obali mojih koraka dolaze novi valovi.

Iako su ovi valovi topli, meki i osvježavajući, kupanje u njima na trenutke me odvelo do mjesta kada zaboravim na obalu. I baš kao što u moru osjetim onaj trenutak kada sunce zalazi, i vrijeme je da se zaogrnem, ugrijem i odmorim, tako i trenutno osjećam kako me život stavio na val u kojem uživanje u jednom trenu može postati zasićenje vodom, smrzavanje i nedostatak majke zemlje pod mojim tijelom. Jer, nemati prostor za zapisati retke svojih misli, ne vidjeti beba nećake nekoliko puta tjedno, ne stići se baviti vjenčanjem najbolje prijateljice u opsegu kojem bih htjela i ostavljati crtanje za ‘godišnji’ dovoljni su signali da vidim kako je omjer stiskanja gasa i njegovog otpuštanja doveo do trenutka u vožnji kada se zabrinem kakav je sljedeći zavoj.

I baš kao i na magistrali, volim taj osjećaj da sam prepuštena u svakoj svojoj stanici. Ali, baš kao i na magistrali, znam da je za opušteno uživanje u slobodnome toku vožnje potrebna potpuna prisutnost, spremnost za stati na kočnicu po potrebi, ravnoteža između brzine i usporavanja da osjetim i uživam u prostranstvima oko sebe i duboko povjerenje da će biti sve okej.

I naposljetku, 160 ili 40 kilometara na sat nije neka razlika – dok god je sama vožnja zabavna.