Za jednog oca
Kada sam bila mala, veselila sam se današnjoj šetnji prema groblju. Veselila sam se pečenim kestenima prije ručka, bršljanu na arkadama Mirogoja prošaranom paletom crvene boje, veselila sam se vraćanju sljedeći dan u predvečer da vidim kako se sve izmijenilo, kako su plamenovi svijeća izmijenili ono što većinu ostalih dana u godini biva mirno i tiho posljednje počivalište naših predaka.
Kada sam bila mala, kao i drugim prilikama, ljutila sam se na fasadu koja se na današnji dan prikazuje na van, ljutila sam se na baku koja je čistila djedov grob ‘za Sisvete’, ljutila sam se na horde ljudi koje su baš danas odlučile ići tamo, ljutila sam se što moram gledati ljude kako koračaju po tom mirnom i tihom mjestu ‘da obave’ nešto i da ‘ispune svoju dužnost’.
I onda sam odrasla. I onda sam morala pustiti ruku koja mi je uvijek davala najbolje kestene iz mjerice da ode na neke druge svjetove. I onda sam trebala pomoć i podršku da se vratim bršljanu predivnih arkada, da kupim jedan cvijet, jednu svijeću i da ju postavim na isto ono mjesto gdje sam ju postavljala godinama za svoje pretke, ali sada je tamo bio netko uistinu važan.
Kažu da je odlazak sa ovoga svjeta najbolniji za one koji ostaju. U dubinama svoga srcu znam da je tako.
Jedanaesti mjesec godinama je bio najbolniji. Konstantan podsjetnik na ono što ‘više nemam’, na ono što mi nedostaje, na gubitak, na prazninu i bol i ljutnju koju sam trebala ispustiti. Jedanaesti mjesec svake godine počeo se ponavljati, a sa svakim sljedećim godina uklesana na kamenu postajala je sve dalja.
I dok je istina da prazninu u srcu koja ostane za osobom koju volimo, a koja nije više ovdje ne možemo uistinu ni sa čim napuniti, pitanje je što se događa ako ju, baš kao i arkade obavijene bršljanom, posjećujemo. Ne ‘da obavimo’ nešto, ne da ‘ispunimo svoju dužnost’, nego da oslobodimo svoje srce od boli i stezanja koje se nalazi ispod.
U šamanskim tradicijama kažu da je noć uoči 1.11. noć kada je veo između stvarnosti nas koji smo ostali i stvarnosti onih koji su otišli najtanji. Kažu da je to vrijeme kada nam je pristup drugim svjetovima najviše otvoren, ne da bismo otišli tamo, nego da bi dio onoga što tamo i dalje postoji za nas dopustili ovdje.
Jer, što ako umjesto straha od nepoznatog, boli gubitka, stezanja ili okretanja sebe u drugome smjeru uistinu usmjerimo pažnju svoga srca na one koji su otišli? Što ako se danas ne radi o nama, o našim nedostajanjima, tugama i ljutnjama? Što ako je zapaljena svijeća zapravo prolaz kroz koji im govorimo da ih volimo, da se nadamo da su dobro, i da se molimo da su uistinu u miru gdje god da jesu?
Što ako to mjesto posjećujemo dovoljno često da dopustimo da se praznina i bol u srcu stvarno rastvore po našem biću, da proteknu kroz nas i ostave tlo našeg tijela navodnjeno ljubavlju zbog koje se sama bol i pojavila?
I što ako tako prazni, otvoreni i živi uistinu možemo osjetiti da je njihova ljubav prema nama i dalje ovdje? Možemo li tada biti sigurni i prestat se bojati onoga što sve nas čeka? Možemo li dopustiti da ih nosimo sa sobom, ne samo u umu, nego u srcu, stalno?
I kako izgleda život kada ih zovemo k sebi ne onda kada se želimo prisjetiti onoga što smo izgubili, nego onoga što smo imali – onoga što još uvijek imamo?
Što ako to prisjećanje nije jednogodišnje, nego gotovo svakodnevno? Što ako stvarno dopustimo da u svakoj stanici našega bića žive i plešu oni koji su došli prije nas, da navijaju za nas, daju nam snagu i ljubav čak i onda kada mi to zaboravimo? I što ako postoji jedna stvar koju mi možemo dati njima – ostati dovoljno dugo sa prazninom u srcu da joj dopustimo da postane živa i laka, da nas ne steže i koči nego nježno podržava naša leđa u svakome koraku?
Možemo li tada vjerovati da ih nismo nikada ni ‘izgubili’?
… za jednog oca i njegove roditelje, za još dvije bake, za djeda i za prijatelje. Da me podsjetite da ste tu. A da ja čujem, čak i onda kada se čini teško.