Neka druga sazviježđa

Čini mi se da sam u Limi bila pred nekoliko mjeseci. Kao i svaka adolescentska ljubav, trajala je kratko, a potom je projekcija pala. Nakon samo nekoliko dana grada, vrućine asfalta i gledanja predivnog i moćnog oceana, počela mi je smetati ogromna buka, nedostatak zraka i nemogućnost kupanja u onome što bi moglo biti plavo, čisto i svježe, a zapravo je sivo, prljavo i puno smeća što grad od gotovo 9 milijuna ljudi teško može nositi.

S jedne strane mogla bih reći da sam ‘overstayed my welcome’. S druge strane, ostala sam dovoljno dugo da osjetim uzbuđenje, trnce u cijelom tijelu i poziv iznutra u druge dijelove Perua. Kako od samoga početka nemam neki jasan plan, nego se puštam vjetru da me nosi, uputila sam se prema Cuscu, prijestolnici Inka, kako bih od tamo lakše došla do gradića Pisac smještenog u svetoj dolini

Moje klasično obrazovanje naučilo me cijeniti kamen, ali ono što me dočekalo u Cuscu ostavilo me bez riječi. Tip gradnje, monumentalnost i skromnost, planine koje ga okružuju i jednostavno zrak kojim odiše bilo je nešto sasvim drugačije od svega što sam ikada vidjela. Drugačije, a opet nekako poznato.

I dok na sve strane upozoravaju na veliku nadmorsku visinu i posljedice koje se mogu osjetiti u tijelu, uzevši kavu sjela sam na Plazu de Armas, glavni trg prepun zaigranih pasa i dopustila duhu da se prilagodi okolini. Visinska bolest me nije zatekla, ali su me zatekli uleti brojnih domaćina koji su mi nudeći svoje proizvode, društvo ili jednostavno znatiželjna pitanja pomogli da se vrlo brzo udomaćim.

A Cusco, osim što odiše drevnim znanjima, istovremeno se uzdigao i na nogama šamanskog turizma. Pa tako svaka narukvica koju prodaju ima blagoslove najboljeg šamana, a svaki drugi došljak koji se odlučio preseliti tamo već mjesecima asistira na ceremonijama ayahuasce, i naravno, zna najbolji put do duhovnog buđenja.

U Cuscu sam ostala dovoljno dugo da zagrebem lagano površinu i da znam što želim istražiti na povratku, te sam se zaputila u Pisac gdje me dočekala Laura, predivna sestra iz plemena Movement Medicine.

Jedino što sam znala za Pisac jest da je gradić prepun mladih ljudi koji dolaze u traženju ili nalaženju sebe sa velikom ponudom umjetnosti, glazbe, radionica, ceremonija i pozivanja duhovnog da bude jednostavno – svjetovno.

Stigavši tamo uletila sam ravno na Movement Medicine session, pa je vratiti se duboko u tijelo i plesati u maloj staklenoj dvorani usred planina koje mi oduzimaju dah na svakom pogledu bilo iskustvo koje me vrlo brzo povezalo sa samim mjestom.

I nakon mjesec i pol putešestvija i pokreta, sa ponekim uzimanjem predaha i punjenjem, odlučila sam da je ovo mjesto u kojemu ću se ukorijeniti.

Kako je gradić smješten u svetoj dolini, svaka planinarska staza vodi do nekih iskopina, a svaki korak po stazi, svaki kamen, svako stablo, svako žuborenje rijeke i pogled na sve ono što me okružuje već mi danima nude hranjenje i duboko opuštanje za koje mi se čini da sam sve ove godine svog života trebala.

I kao i u svakoj malo sredini, dani su rani, sa prvim zrakama sunca koje bude planine i sa čistim zvjezdanim tepihom koji se rastvori iznad mene svako predvečer. A zvijezde ovdje, drugačije su od onih koje poznajem. I dok se smijem čarima što ih život otvara preda mnom, upoznajem ljude, gledam poneke maske duhovnosti i ezoterije, upoznajem iskrenost i ljepotu esencije, učim i dišem kroz ono što me okružuje, svaku večer na nebu pojavi se Južni križ koji mi nježno pokazuje smjer doma.

I kako sam na putu već dugih 7 tjedana, a mogla bih reći već dugih 27 godina, osjećam kako se cijelo moje bivanje polako počinje pripremati za povratak.

Ipak, do tada imam još malo više od dva tjedna, a samo dva dana ovdje bogata su riznica koju želim nositi sa sobom nazad.

I naravno, uspon na Machu Picchu tvrdoglavo čuvam za gotovo zadnju stvar koja me ovdje čeka, jer, jedino veće od toga je – vratiti se doma.