Una casita en Guatavita… i ono što slijedi.

Guatavita, mjestašce sjeveroistočno od Bogote smješteno na ogromnom umjetnom jezeru i sa prekrasnom lagunom bilo je točno ono što mi je trebalo –odmor, opuštanje, uživanje i punjenje prekrasnom prirodom. Ono što me začudilo bio je spoj morskih mirisa sa kolumbijskom kontinentalnom šumom – čini mi se da moj um funkcionira tako da pokušava izvući nešto što je mojoj memoriji poznato. Tako sam u prvome trenu imala osjećaj da sam se iskrcala na riječkoj obali. Slušanje brodova u daljini, gledanje svjetala kako se ljeskaju na površini vode pod mjesečinom i udisanje svježeg zraka već me prve večeri počelo otvarati u mjestima unutar mene koja su se u Bogoti stegnula. Dva dana koja sam tamo provela sa Vivianom pomogla su mi da posložim perspektivu za ono što je u tom trenu bilo preda mnom – mjesec dana putošestvija po Peruu.

I dok sam se opuštala uz vatru u dnevnome boravku, odgurujući svaku ideju da moram išta raditi – sređivati slike i pisati tekst o iskustvima iz prašume, čini mi se da je u meni sjelo nešto što je toliko očito i logično, a opet toliko duboko i važno, nešto što znam, ali zapravo nisam uistinu poznavala. Čini mi se da se u meni pomaknuo prekidač sa ‘što bih trebala’ na ‘što meni treba?’ Zvuči kao totalni ‘dooooh’, ali biti prisutna sama sa sobom na novim mjestima i novim iskustvima potaknulo je i priče koje su utkane u meni o tome kako bi ovo putovanje trebali izgledati – što trebam vidjeti/probati/iskustiti/napraviti… A putovanje, ono zapravo ima neki svoj tok – onaj koji sa uplitanjem dijela mene koji želi kontrolirati onda kada ne treba, zapravo stvara povratnu reakciju otpora. I kada je u tom trenutku to znanje sjelo i duboko u moje tijelo, u meni je počelo krčkati ponovno tkanje niti putovanja – ne kamo i kako dalje trebam, nego što mi treba sada i ovdje da mi je najbolje što mi može biti. I u tom tonu, osjećanju onoga što me u ovome trenu veseli, što me puni energijom i što me pokreće sam nastavila prema Limi.

Sa ogromnim uzbuđenjem doletjela sam avionom koji je propadao 10ak minuta tokom leta. I dok sam se fokusirala na pomoć mladoj ženi sa dvoje predvine male djece, shvatila sam da zapravo imam duboko povjerenje da će sve biti u redu. Ipak, i dalje mislim da su avioni najneprirodniji način putovanja i radije bih imala krila i letjela sama nego bila zatvorena u maloj kutiji sa stotinjak drugih ljudi.

Kako god, uz zvukove crtića, koje su gledali gotovo svi putnici jer ‘ozbiljni filmovi’ nisu radili, sletjela sam u Limu. Vrućina se mogla osjetiti već i u avionu 15ak minuta prije slijetanja, ali izlazak na ulicu zahtjevao je od mene novu prilagodbu.

Unatoč mojim ličkim korijenima oduvijek sam bila sretnija uz sunce, vrućinu i u najboljem mogućem slučaju – more. Tako sam i izlaskom iz aerodroma osjetila veselje zbog (opet) bosih stopala, ljetnih haljina, gmaziranja na suncu i skrivanja u hladu.

I eto me ovdje, u gradu za koji se čini da nikada ne spava, gdje se u 10 navečer usred radnog tjedna skupi dvjestotinjak biciklista da odu na zajedničku vožnju – samo zato jer im se ide, gdje miris Pacifika dolazi do hostelskih soba, gdje učim raditi čokoladu od zrna kakaa pa sve do završnog (i željenog proizvoda), gdje djevojke drže novčanike u grudnjaku i vade ih filmski da plate garderobu na blagajni, gdje me lokaci oduševljeno provode po gradu i pokazuju znamenitosti, gdje mi hostelski mačak Pablo pravi društvo u svakom mom odmoru, gdje pušem nos svaku večer da izbacim gradski smog iz njega, i gdje mi mjesec dana ne bi bilo dovoljno da otkrijem što sve ovaj grad nudi.

A grad, nekako pretežito odiše adolescentski-morskom vibrom, sa hrpetinom mladih ljudi na cesti –što turista, a što lokalaca, sa glasnim i konstantim zabavama i sa ponudom za šoping lokalnih izrađevina na svakome uglu.

A ja…shvatila sam da sam ista gdje god da jesam, doma ili ovdje unutarnji život je isti, srce je isto, rituali su isti – ‘samo’ se mijenjaju neka uvjerenja i neke stare priče. ‘Samo’ upijam i spremam nova predivna iskustva u vlastitu povijest. Kažem ‘samo’ jer za te promjene zapravo vjerujem da ću ih moći osjetiti u njihovoj punini tek sa nekom vremenskom distancom. I da se vratim na početak, hodajući ovim kontinentom kroz ravnotežu istraživanja i upijanja svega što mi ovo putovanje pruža, došla sam na mjesto gdje mi se (iz ove perspektive) čini da je sve moguće. Svijet je postao nekako manji, a istovremeno se počeo otvarati u svojih tisuću dimenzija. Hvatam se kako me tokom dana svako malo preplavljuje živost, osjećaj snage i povezanosti. Ideja da nakon ovoga u bliskoj budućnosti odem do Indije, pa u Afriku, do brata u Berlin za vikend da ga vidim ili ‘samo’ na Sljeme – jer je divno – nekako prestaje biti samo ideja. Podsjeća me pomalo na Aristotelovog nepokrenutnog pokretača, više imenom nego semantički, jer, biti u svom dnevnom boravku, željeti i sanjariti mi je bilo lako. Pokrenuti se i proći početne otpore puno teže. Ali nekako, ono što sada osjećam je jednom kada krenem, jednom kada se krene, nekako (život) samo ide…