Inner city blues (Makes me wanna holler)

Bogota. Grad od preko 6 milijuna stanovnika sa desetak kvartova koji bi svaki za sebe zapravo bio ravan vlastitoj samodostatnosti.

Smještena na sjeveru prva dva dana koja sam provela šmrcajući po kauču, šetajući kolumbijskom Trešnjevkom gotovo da su me zavarala i usidrila u nešto što zapravo ne reprezentira cijeli grad.

Kako je grad smješten longitudinalno uz planinu, vožnja autobusom do centra i povijesne jezgre prodrmala je moja osjetila na sve moguće načine. Gledajući kako se kvartovi izmjenjuju od onoga ispunjenog cvijećem i zgradama od opeke, pa do onoga u kojemu prostitutke stoje u 2 popodne ispred automehaničarski radnji pored 30ak motora i muškaraca okupljenih oko njih na svakome uglu, pa sve do Avenide Jimenez, trga okruženog zgradama koje funkcioniraju kao tržnice na 6-7 katova i ljudi na ulici koji ne prežu ni pred čim da te uvijere kako trebaš točno ono što oni nude. I naravno, poneka ljama nasred trga kako bi doživljaj bio potpun.

Vođena svojom kolumbijskom prijateljicom, Vivijanom, u par navrata uhvatila sam se da glasno uzdišem od olakšanja da mi prvi kontakt sa toliko drugačijom kulturom od svega što poznajem nije onaj u kojemu sam sama.

I kako u sebi imam pohranjene zapise da je Kolumbija opasna (i kako sam bila upozorena s nekoliko strana prilikom dolaska ovdje), negdje u sebi donjela sam odluku kako se neću dati predrasudama, i kako, kao pravi istraživač, želim vidjeti različite strane grada.

 U tome sam se pokolebala u trenutku kada sam krenula vaditi fotoaparat usred centra grada, a Viviana me je samo prijekorno pogledala i rekla ‘ni u ludilu.’ Na moj upit ‘a mobitelom?’ rekla je ‘u redu, ali samo da prvo provjerimo tko je oko nas na cesti.’ S vremenom se opustila na moje škljocanje, ali ja se ipak nisam mogla oteti dojmu kako moram konstantno biti na oprezu.

La Candelaria, povijesna jezgra, zapravo nije nalik ostatku grada.

 Boemski šarm uličnih događanja, raznobojnih fasada, turista i studenata razbudili su me i rasplesali u roku 5 minuta.

http://vocaroo.com/i/s1KSGA7qdXKU

Ipak, ono što me začudilo da u toj predivnoj revolucionarnoj vibri gdje mlada ekipa svih mogućih orijentacija, organizacija i aspiracija sjedi na podu nasred trga, sluša govore, gleda performanse i svira sve moguće instrumente, ujedno i udiše ogromnu količinu dima ‘ganje’ koja je, čini se, čak obuhvatila i konobare tako da smo Vivi i ja svaku stvar morale tražiti barem 4 puta.

Kako je padao mrak, tako je i količina droge na cesti bila sve veća i raznovrsnija. Ne znam. Ne mogu si pomoći, a da me ne uhvati tugica kada vidim toliko prekrasne ljude, glazbenice i glazbenike, izrađivačice i izrađivače svakakvih umjetnina i umjetnosti, pjesnikinje i pjesnike, retoričarke i retoričare, kako u 9 navečer odustaju od sebe i prepuštaju se onome za što Vivi kaže da je najčešći način kako se ekipa ovdje nosi sa siromaštvom i težinom samoga grada.

A grad… da je težak, stvarno je. Količina opreza koju sam osjetila na cesti – ljudi koji nose svoje stvari-torbe zagrljene ispred sebe u svakom trenutku – nije nalik ničemu što bih htjela nazvati svojim domom. I da od muhe ne radim slona, a od ponekog opažanja pravilo, zasad je moje iskustvo obojano promatranjem različitosti koja se najviše ocrtava u samoj fizionomiji i kretnjama. Količina seksualne energije prisutna u tijelima ljudi apsolutno je različita od naših krajeva. I pritom ne mislim na nešto nužno vulgarno ili opsceno (iako ima i toga), već na prisutnost energije u vlastitom tijelu, bivanje u vlastitoj zdjelici i eksplicitnosti koja dolazi s time. Istovremeno, ako ću otići korak dalje sirovost, direktnost i živost koja proizlazi iz toga zapravo mi pomaže da vidim koliko je zapadnjačka kultura doista više ‘u glavi’, a separacija i zatvaranje u vlastiti prostor kojima često svjedočim u većim europskim gradovima zapravo zaboravljaju na mogućnosti kontakta iz sasvim drugog mjesta – onog osjećanja kroz tijelo.

Nakon iskustva u džungli, ovaj kontakt je nešto sasvim drugačije, no o tome ću više uskoro.

Zasad ostajem na par novih predivnih poznanstava, flea marketu koji je bliže ekvatoru verzija Berlina, predivnoj lokalnoj hrani, vlastitoj asimiliaciji prema količini buke i energije na cesti te pakiranju i bijegu u kolumbijsku prirodu.

A Bogoti sam zahvalna, iako mislim da će moj odnos s njom ostati na razini pristojne udaljenosti i poštovanja – možemo se sresti, odlično se međusobno provesti, ali smo skroz u redu sa rastankom.