Folderi koji ne postoje

Dok slažem dojmove od protekla dva tjedna u mislima, folderima slika i pisanju na kompu, ali i u srcu, neobično mi je osjećati koliko je tijelo šokirano promjenama (klime) koje je doživjelo. U protekla dva tjedna skakala sam iz svježeg zraka Anda u vrućinu i vlagu prašume, pa nazad u lanac aktivnih vulkana, a zatim u kolumbijski dio kordiljera gdje je trenutno godišnje doba – jesen.

Tijelo je, naravno, reagiralo na svoj način. Dok je dio mene je i dalje uključen na proljeće koje bi doma trebalo početi svakoga trena, nakon uživanja u toplini ekvadorskog gradića Puya i same prašume – promjena koja mi se činila potpuno poznatom i prirodnom, na momente praveći se da ću svakoga trena sjesti u svoj predivni megane i zalutati viškim cestama, organizam se uzdrmao ispred vulkana Tungurahua.

Nakon dvije neprospavane noći i buđenja u 2 ujutro, zapisivanja snova, misli, doživljaja i inspiracije, i ostajanja budnom sljedeći dan, tijelo je odlučilo da je vrijeme za predah, nos je počeo curiti, sinusi goriti, a temperatura rasti. Zapravo me uopće ne čudi vlastita reakcija, jer, vratiti se u grad nakon desetak noći pod zvjezdanim nebom i u zvukovima svih živih bića prašume, ispušni plinovi automobila, količina buke i građevni materijali koje ne mogu osjetiti u prvome trenu nagnali su mi suze na oči, želju da se stisnem, skupim, i pobjegnem u, recimo, Gorski Kotar na mjesec dana.

Ne znam što mi je bilo više neobično nakon izlaska iz prašume – vidjeti nekoliko našminkanih žena, ili vidjeti samu sebe, svoje lice nakon 10 dana za koje mi se trenutno čini da su bili dugi kao jedna godina.

Žaleći što si nisam ostavila nekoliko dana na istome mjestu prije nastavka putovanja, šmrkava, začuđena i temperaturasta sam se jučer u 4 ujutro zaputila na aerodrom u Quitu, kako bih preletjela sjeverno do Kolumbije. Novo čuđenje bio je i sam avion, neusporedivo bolji od svakoga u kojemu sam do sada letjela, ali i neusporedivo mirniji od cesni u kojima sam se vozila zadnja 2 tjedna.

Na aerodromu me dočekala Viviana, moja divna francusko-kolumbijska prijateljica koja srećom i sama zna što znači izlazak iz džungle.

 Duboko zahvalna mojoj kolumbijskoj obitelji, njezinoj majci Coni koja mi je od ulaska u stan gurala vitamine i zdrave pripravke u ruke, te njezinom ocu Nelsonu, koji je vadio sve karte Bogote koje ima i uputio me u zanimljivosti grada, zavalila sam se u svoj kolumbijski krevet na nekoliko sati kako bih se malo oporavila.

Zadnja 24 sata osim tjelesne malaksalosti izvukla su u meni i sva popratna emocionalna stanja. Biti bolestan u stranoj zemlji, u novoj obitelji, sa novim iskustvima koje još nisam stigla niti pošteno podijeliti sa svojim plemenom, izvukli su čežnju za domom koju nisam osjetila otkako sam kao 16-ogodišnjakinja živjela u Engleskoj.

Budeći se iz popodnevnog drijemeža podigla sam mobitel i krenula nazvati tatu- impuls koji sam zadnji put imala otprilike godinu dana nakon što je prešao na drugi svijet, prije dugih 7 godina. Tuga u srcu koja je uslijedila objasnila mi je ranjivost i nezaštićenost koju trenutno osjećam. I dok je tuga protekla, ostalo je promatranje straha koji mi se javlja od pomisli da moram iskoračiti u nepoznato. U terapiji imamo i naziv za to što projiciramo na vanjski svijet – kako će nas dočekati i prihvatiti. Nevjerojatno mi je osjetiti da u meni postoje prostori koji se toliko jako boje novog i nepoznatog, kojima je strano koračati samoj i uzbudljivo istraživati i koji bi se najradije vratili doma, u svoj poznati i divni stan, svoje predivno pleme – svoju obitelj i život koji sam izgradila. Nevjerojatno mi je i koliko mi nedostaju unutarnji alati i jezik da imenujem sve što sam u zadnjih 20 dana prošla. Kao da tražim foldere u koje bih pospremila iskustva, a folderi još ne postoje. I u tim trenutcima hvatam se za ono što znam, za ono što imam, za ono što me čeka i za one koji me prate bez obzira na udaljenost. Nesumnjivo mi je već sada da ovo putovanje jača moju ljubav prema onome što imam, ali i želju, strast i inspiraciju prema onome što želim izgraditi.

I, kao i uvijek, bez obzira na kontinent na kojemu jesam, najbolji odgovor na previranja u srcu, strahove i nesigurnosti mi je sigurna baza u sebi, moje ‘poznato’, moje ‘ja’.

I nakon reda razgovora sa svojim predivnim ženama, tipkanja s majkom, reda jutarnje yoge, poznatih mirisa šampona i regeneratora za kosu,  reda posla, reda famozno odlične hrane i prijepodnevnog pjevanja i sviranja sa Vivianom, mogu reći da sam se vratila u centar. Nosić i dalje curi, djevojčica u meni i dalje pomalo brine, ali ispijam kavu i pišem usred Bogote, što je samo po sebi toliko čudnovato i nadrealno da se prostor straha, umora i nesigurnosti gotovo u potpunosti izgubio.

Uz predivne španjolske pjesme, empanadas koje moram naučit kuhati i pico y placa – vrijeme u tjednu kada moja kolumbijska obitelj ne smije voziti auto, vratila sam se u prostor znatiželje i istraživanja, i srca koje je spremno za sljedeći korak – barem onaj prema lokalnoj tržnici.

P.S. Živjeli cardo i decumanus, i klasično obrazovanje, jerbo bez njih bih se izgubila u svim ovim carreterama i callema.