Bivanje

I dok smo tipično zapadnjački imali plan (ovog dijela) puta, i raspored po kojem smo jučer trebali ući u džungu, priroda je za nas imala sasvim drugi plan. 

Zračna luka u gradiću Shell (koji je nazvan po naftnoj kompaniji koja je prije 20ak godina došla sa namjerom da opustoši prašumu, a potom brzo otišla jer nije bilo potrebne infrastrukture) bila je cijeli dan zatvorena zbog kiše.

Ovdje vrijeme teče posve drugačije od onog što poznajem. Umjesto 45 minutnog leta i ulaska u ‘nepoznato’, proveli smo dan u iščekivanju kiše da stane.

To iščekivanje je bilo više nalik ‘običnom’ bivanju na jednom mjestu, upijanju zelenila koje se proteže kuda god mi pogled seže i u osluškivanju zvukova koji nisu nalik ičemu što sam ikada čula.

Nakon dubokog plesa povezivanja sa duhovima prirode, džungle i vlastite namjere, moje tijelo i biće su se opustili kako to znaju na obala viških plaža kada je jedno što zapravo trebam- biti.

Kažu da mudrost drevnih tradicija ne poznaje koncept čekanja – oni jednostavno jesu, sada i ovdje, a ono što treba uslijediti će jednostavno iz budućnosti doći u ‘sada’.

I dok mi je dan bio ispunjen samom sobom, posjetila sam dijelove srca koji su me i pozvali ovdje. Ulazeći sve dublje i dublje u sebe, dotaknula sam i poznato mjesto otpora, mržnje, dijela vlastitog toka koji bi sve samo da nije živ. Poznajući već poprilično dobro ovaj dio sebe, začudilo me kako sam umjesto mržnje ovoga puta naišla na strah. Ali ovaj strah nije bio niti jedan poznati, nije bio sila koju prepoznajem kao nešto što ne izbacuje iz mene same, što treperi, želi pobjeći, napraviti nešto samo da bude drugačije. Ovaj strah bio je više nalik konceptu, kugli energije prije nego što krene i u kakav tok. Sjetila sam se Pathworka i lekcije o dvije sile, koji nalik većini duhovnih učenja kaže da u nama zapravo postoje dvije sile- strah i ljubav. Duboko sam zahvalna jer ono što je uslijedilo mi je otvorilo oči i srce na do sada nepoznato način- kada otpakiram sve slojeve otpora, mjesta u kojima se borim protiv života – nakon tuposti, pa tuge i ljutnje, zatim straha, u konačnici dolazim do osjećaja koji mi kaže da strah nije ništa drugo nego životna sila koja u trenutku prepreke -neke vanjske ili unutarnje boli- pokušava stvoriti drugi, distorzirani životni tok. A ono što je ispod, veće je od svakog isklizavanja iz korita koje sam ikada osjetila. Ne znam. Počinjem dobivati smisao. Više u tijelu i srcu, nego u umu. I ako jednu stvar mogu zaželjeti u ovome trenu, onda je to da se ovo korito u meni ispuni do kraja, a da se krajičci rijeke koji su davno pobjegli u rukavce, vrate u predivno i glavno korito…