Into the mystic
Dolazak ovdje, gubljenje prtljage na 48 sati i gubljenje 50ak fotografija sa memorijske kartice (što je tehnički zapravo nemoguće) prodrmali su dijelove mene koji su pokušali uhvatiti mrvu kontrole, za koju mi se trenutno čini da je posve bespotrebna. Petominutni stres koji je uslijedio je bio zamijenjen predivnom vožnjom planinama Ecuadora od strane Juan Miguela, oca Ana Christine i Juan Pabla, koji mi je pomogao pronaći stvari.
Kako je i krenulo nadrealno, backpack sam pokupila nasred ceste od nekog taxista, zahvalna i sretna – jer je ovo nalikovalo više na film nego na stvarnost.
A opet, razmišljajući o stvarnosti vraćam se na snove koji su se intenzivirali otkako sam stigla. Danas krećem prema džungli sa nekim starim, a nekim novim prijateljima, i to u plemena koja imaju dugu tradiciju rada sa snovima.
Tri duge noći provedene u Haciendi i previranja koja sam ovdje tokom noći osjećala, podsjetili su me na vrijeme kada su snovi počeli postajati moj život, moja (druga) stvarnost i podsjetili su me na godine i godine traženja objašnjenja za ono što se događa svaki put kada zaspim.
Jungijanska analiza, koliko god da mi je draga i bliska, vrlo često bi mogla objasniti jednu razinu, jedan sloj onoga što se događa. Druga pak objašnjenja sam počela polako razumijevati unutar zadnjih nekoliko godina. I dok se ova ja pita jesu li snovi stvarni, ona ja mi šapuće poruke, upozorenja i uvide, i otvara mi prostore za koje je potrebna neka druga mapa da bih se snašla.
Kažu da je namjera najjači alat koji imamo. Isto tako kažu da je nesvjesno nepresušna riznica vlastitih unutarnjih krajolika, gradskih četvrti ili napuštenih sela koje čekaju na stvaranje vlastitog doma u tim dijelovima.
Pitana sam nedavno koja je moja namjera za odlazak u prašumu. Iako sebe osjećam kao jasnu i direktnu, znajući što mi je u srcu, ovaj put postavljanje namjere zapravo je bilo vrlo teško. Znam samo da trebam ići tamo, znam da želim da mi je srce živo, radosno, zaigrano i glasno. Znam da je vrijeme da uđem u svoju kožu, svoje tijelo i svoje srce još dublje. I znam da je vrijeme da dotaknem stopalima tlo u njegovoj punini. I znam da ono što pronađem, ono što će me pronaći želim nositi sa sobom. To je tek mali dio onoga što osjećam, ali zapravo ovo ne mogu niti obuhvatiti, a kamo li opisati. Mislim da je vrijeme da svaka ideja stane, da budem ovdje, prisutna i cijela, i da počnem upijati magiju koja ulazi u mene već danima…