https://m.youtube.com/watch?v=5mVEzf0nRXA

Otići u Peru bila mi je želja otkako pamtim. Kako se je približavao trenutak odlaska, počela sam dobivati osjećaj da se želja opredmećuje, svakim danom je postajala sve stvarnija i stvarnija- prvo odluka, pa avionska karta, pa uzbudenje, pakiranje i potom rastanci.

Rekla sam ‘pisati’, puto-pisati, iako vjerujem da su putopisci stručnjaci s kojima se ne mogu (niti želim) mjeriti. Ono što zapravo želim jesti dio onoga što ću doživjeti i osjetiti – dio onoga što već i sad osjećam – podijeliti.

I dok se vozim autobusom prema Budimpešti i gledam tamno nebo , podsjetilo me na noćnu vožnju kroz pustinju i zvijezdano nebo iznad nje koje me je omotalo u najdublju duboku tišinu koju sam ikada osjetila u vanjskome prostoru. Iako su od te noći prošle godine, sjećam se osjećaja ugodne pune praznine, ili prazne punine samoće u kojoj sam se nalazila. I sjećam se i straha, možda čak i prije strahopoštovanja pred nebom koje mi se tada otvorilo.

Taj strah osjećam i sada. Više u mislima, nego u srcu, ali i ono vibrira već satima pred onime što će uslijediti. Da budem iskrena, oduvijek sam mislila da ću na ovaj put ići s nekim. Da budem iskrena, naravno da postoji strah u meni jer putujem sama. Da budem iskrena, sigurna sam da bi mi dobro došlo da mi ponekad netko pomogne nositi stvari, ali i to je eufemizam za sve ono što se može u dvoje. Da budem iskrena, znam da će moje srce kada udahnem zrak peruanskih visina osjećati prostor za još nekoga. Da budem iskrena, ne znam što me čeka.

Znam samo da nisam trebala otputovati da osjetim koliko volim svoj dom, da osjećam toliko vas svojih uz i pored sebe, da imam vjetar u ledima, strast u stopalima, mekoću u očima i otvaranje u srcu, da što god da me čeka tamo, čekalo me svih mojih 27 godina. I znam da idem niz struju, na pravo mjesto i u pravo vrijeme. I osjećajući sve to, nisam mogla izbjeći suze ganuća kada je zasvirao Bowie. Jer da, možda ne znam toliko toga, ali sigurna sam da će sve biti u redu…