Ono kada stigneš.

U Aguas Callientes, gradić podno Machu Picchua stigla sam kasno popodne. Namjera je bila uhvatiti nekoliko sati sna, a potom ustati, pokrenuti se i dočekati zoru na vrhu.

Već u samom gradiću sklepanom za tisuće turista koji svakodnevno obilaze svetište Inka mogla sam naslutiti ono što me sljedećeg jutra i dočekalo.

I dok je Aguas Callientes odisao zvukom čaša prilikom nazdravljanja, a glazba je treštala iz svakoga lokala, moje srce je uzbuđeno lupalo i otežavalo mi pokušaje da zaspim barem na nekoliko sati. Snovi koje sam tamo sanjala bili su oni koji su mi odavno poznati, koje sanjam već godinama i poznajem u svakom njihovom okusu. Ipak, dok su oko mene šetali hostelski suputnici, trebalo mi je par sati dok se nisam uspjela usidriti u mekoću neke dublje same sebe.

U trenutku pokretanja bio je mrkli mrak, a ja, zajedno sa dvjestotinjak drugih ljudi uzbuđeno sam krenula prema vrhu. Nisam se dala obeshrabriti čak niti u trenu kada sam stajala u ogromnom redu čekajući da sat otkuca 6 i da otvore vrata. I dok su svi krenuli desno, ja sam krenula lijevo. Hodajući kroz oblake i kroz kamene puteve prohodane milijune puta uputila sam se prema Inti Punku, vratima sunca koje su gotovo najudaljenije mjesto od samog grada. Zahvalna svojoj intuiciji sljedećih sat vremena uspjela sam provesti u potpunosti sama, za što sam nešto kasnije shvatila da je za takav lokalitet porpriličan uspjeh.

Prepričati ono što sam osjećala mislim da nije moguće. Biti tamo, u oblacima, u rosi, u iskopinama, u magli koja se uzdiže, u suncu koje se polako nazire, u stablima i vjetru koji pričaju priče stare stotine godina otvorilo je moje srce na do tada nepoznati način – nekako ogromno, svjetlucavo, prisutno i nebesko, a opet jednostavno, uzemljeno, mirno i čvrsto. Ako sam se ikada u svome životu negdje uputila, onda je ovo bilo mjesto na kojemu sam stigla, mjesto na kojemu je ‘doma’ postalo sinonim za samu sebe, za ono što se unutar mene događa, za vlastito srce.

I ne znam objasniti ono što se dogodilo, ne radi se o spektakularanom vatrometu, ne radi se samo o divljenju tom predivnom mjestu i uživanju u svemu što ono pruža, nego se više radi o spletu svih okolnosti, procesa, intuicije, starog dubokog poznatog poziva prema peruanskim planinama kojeg nisam razumijela, ali sam pratila, svakog svog koraka i onoga što me tamo dočekalo – ona ja koja je samu sebe tamo dočekala.

 Čini se da moj hadž nije bio iz Meke u Medinu, nego iz Zagreba u Peru, ali zapravo dođe na isto, dok god ono po što sam došla, dio svog srca, nosim sa sobom.

A za Machu Picchu, i svu magiju koju otvara – koju je otvorilo – zahvalna sam do neba koje me to jutro i zagrlilo.