¡Oye, gringo!

(Za sve one ne-prijatelje lokalce koje sam putem srela. A prijateljima hvala.)

Ne volim kada me se vara, kada mi se laže, kada se u lice govori jedno, a ispod, ili iza osmijeha ili pak maske energija govori drugačije. Ne volim kada je ispred mene Potemkinovo selo, kada prizor korespondira samo sa formom, a u pozadini je cijeli neki drugi svijet. No, sigurna sam da to nitko ne voli, barem onda kada primijeti.

U Peruu sam, točnije rečeno u svetoj dolini, ostala dovoljno dugo da vidim različite strane, različita lica i različite pozadine koje bi na prvi pogled mogle ostati sakrivene.

Iako su mjesta kojima sam se kretala uglavnom bila mala u kojima je većinom prevladavalo lokalno stanovništvo, nisam naišla niti na jedno mjesto, niti u jedno doba dana u kojemu sam bila jedina strankinja – jedina putnica.

//I ovdje koristim predivnu misao od novostečenog prijatelja: Always a traveler, never a tourist. / Uvijek putnik, nikada turist.//

I zašto čini razliku da nikada nisam bila jedina strankinja? Suzdržavajući se tretnutno od svog bogatstva na koje sam putem naišla (a ima ga na pretek), trenutno mislim o dijelu pozadine koju sam danima otkrivala u svetoj dolini ,a koja me u nekim trenutcima  naježila do kostiju.

Dok je na prvi pogled stanovništvo Anda nasmijano i ljubazno, na drugi pogled ono je pognute glave, sklanja ti se s puta ili okreće pogled na drugu stranu kako bi izbjeglo kontakt očima.
Dok je na prvi pogled ovdje sve orijentirano prema bijelome čovjeku – ponuda smještaja u stilu zapada, peciva francuskih ulica, ceremonije za bolesti mojega svijeta i ponuda proizvoda za ponijeti doma – jer, doma se ne plete kao što se plete ovdje – na drugi pogled, na drugi osjećaj, miris i okus isti ti ljudi koji su nasmijani i srdačni neznajući da razumiješ njihov jezik upravo se hvale susjednome trgovcu nakon vašeg polusatnog razgovora kako će vam podvaliti nešto za trostruko veću cijenu.

I koliko god da znam da su ljudi ljudi, i da su i divni i ne, i ovdje i tamo i svugdje gdje se može kročiti stopalima, vlastita znatiželja za grebanjem ispod površine vodila me danima do različitih odgovora.

Jedan od razloga je duga povijest ugnjetavanja – barem tako kažu moji peruanski prijatelji.

Za vrijeme vladavine Inka stanovništvo Anda im je služilo.

Za vrijeme konkvistadora stanovništvo Anda im je služilo.

Za vrijeme povezanosti, lakoće putovanja, doba znatiželje, ai i turizma stanovništvo Anda služi.

Iako je ovo o čemu upravo pišem vjerojatno mnogo kompleksnije od slojeva koje sam uspjela otkriti, ne mogu si pomoći a da ne osjetim vlastitu frustraciju i ambivalenciju, žestoke granice i širom otvoreno srce, poznati mi oprez i toplinu u svakom svom novom susretu.

Jer, kada gledam kako se manifestira povlačenje, potlačivanje i potištenost, ako nije izražena, ono što vidim ovdje – zapravo kao i bilo gdje drugdje – su iskrivljeni kanali u koje reakcija na bilo koji osjećaj represije mora otići.

Pa su tako ulice povijesne jezgre pune nasmijanih lica koja slatkoriječivo pokušavaju doprijeti do tebe, a kada to ne uspiju, izravno ili sakriveno sasuju u najboljem slučaju dikobrazove bodlje, a u najgorem oštre mačete na tebe.

U nekim trenutcima osjećam i vlastitu agresiju na svako masaje, amiga! / masaža, prijateljice! ili mire, amiguita, un regalito para tu familia! / vidi, prijateljićice, jedan poklončić za tvoju obitelj! koje me sustiže u Cuscu na svakom koraku.

Ne znam jesam li se ikada u životu osjetila toliko diskriminirano i toliko puta u jednome danu pokušano biti prevareno do te mjere da sam se u nekim trenutcima osjećala promatrano kao da sam bankomat koji govori.

I znam da je moja kultura imala i svoje prste u ovoj dinamici odnosa. Moja kultura uvjetno rečeno, jer ako moje znači gledati te s visoka, koristiti te kao slugu, uživati u tvojoj zemlji i bacati boce u tvoje rijeke, ako moje znači iskoristiti te dok otvaram hotele, retreat centre i dovodim ljude na ceremonije u kojima radiš za siću, ako je moje stavljati starbakse i mekdonaldse usred glavnog trga, i ostalo što ide sa time, onda svako to moje zapravo nije moje. Jer moja boja kože, moja boja kose, jezici koje tečno govorim, a pripadaju zapadu, nemaju nikave veze s time. Onda je svako to moje, zapravo tuđe. I ja nemam veze s njima, ali mogu imati veze s tobom, ako to hoćeš.

I sjedim na trgu zato što volim sjediti na trgu. Šećem ulicama zato što volim šetati ulicama. Idem u planine, zato što planine volim. I ne, hvala, ne zanimaju me tvoji proizvodi, ali zanimaš me ti.

I nakon svake najbolje ponude, sa svakom najboljom cijenom i sa svakom pomišlju oye, gringo, quieres comprar mis cosas? // čuj, gringo, želiš kupit moje stvari? ja i dalje za tebe imam  samo jedno pitanje – kako si?