There are no shortcuts (to any place worth going)
Nikada nisam izašla na ispit pročitavši samo skriptu umjesto obavezne literature. Nikada nisam ukrala nešto iako sam se kao mala pitala mogu li – manje zbog potencijalno ukradene stvari, više zbog testiranja vlastitih granica. Nikada nisam lagala u lice, ali sam rano naučila skrivati dijelove sebe zbog srama ili straha – dijelove iza kojih bih onda ipak ubrzo i stala. Nisam prevarila, nisam izigrala, nisam spletkarila i nisam se sakrila onda kada je trebalo stati za nekoga ili nešto – iako danas razmišljam da sam možda ponekad i trebala da zašitim sebe.
U tinejdžerskim godinama razmišljala sam koliko bi mi bilo lakše da sam netko drugi. Možda ne bolje, nego lakše. Zavidjela sam svima koji su u bilo što vjerovali jer sam imala osjećaj da njima ponekad nije toliko teško.
Mislila sam da se oni ne muče jednako sa svojim srcem i razumom koji im govore da uvijek postoji korak dalje, nego prepuštaju odgovornost (za sebe, svoja stanja i svoj život) nečemu za što vjeruju da je veće od njih. Ponekad sam zavidjela onima koji mogu okrenuti glavu na drugu stranu i ignorirati ono što ih žulja, na koji god način to pravdali..
Danas i ja vjerujem u nešto puno veće od sebe. Ali, upravo to je razuvjerilo moju tinedžersku iluziju da u tom trenutku trebam prepustiti odgovornost za sebe – čini mi se da je ponekad tanka ta granica između dati povjerenje i predati svoju odgovornost…
I dok sjedim večeras u postoperativnom mirovanju nakon perioda za koji sam imala osjećaj da mi je izvučen tepih ispod nogu, napokon mogu osjetiti i smisao razloga zbog kojih sam u danima propuštanja misli i emocija kroz tijelo, srce i um, imala osjećaj da je jedino za što se trenutno trebam primiti vlastita kralježnica – vlastiti stup koji me istovremeno spaja i sa nebom i sa zemljom.
Ne radi se o tome da oko mene ne postoje prekrasne stvari, još divniji ljudi i dijelovi mog života koji su i više nego dovoljno veliki da prevagnu svaku bol, svaku sumnju u sebe, u svoj život, u ono što on donosi danas, sutra ili nekad već te u ishod koji će uslijediti nakon trenutnoga vala. Kada govorim o potrebi da se primim za vlastitu kralježnicu, kada govorim o primanju za os vlastitog bića, zapravo govorim o nečemu čiji značaj još ne razumijem u potpunosti – o stupu odgovornosti, snage i autoriteta samoj sebi i za sebe. Govorim o trenutku kada prihvaćam da nema posrednika između mene, tla pod mojim nogama, života ispred mene i zvjezdanog neba nada mnom. Govorim o trenutku kada osjećam dijelove sebe koji bi najradije ostali maleni i držali se poznatih priča, ali barem u krajićku moje svijesti i u dijelu moga srca postoji znanje da stvarnost koju (trenutno) živim nije sve, i da ako se makar samo malo protegnem, pomaknem i iskoračim iz poznatog, ako se ne držim za nekoga ili za nešto, držat ću samu sebe u potpunosti. Ako postoji to znanje, koliko god malo u nekom trenu bilo, postoji i odgovornost.
I upravo me ovo vraća na početak. Osjećati za sebe da ovo nije sve, a ne usuditi se napraviti korak izvan poznatog, radilo se o važnim životnim pitanjima ili ponekim starim navikama, vraća me na svako spremanje ispita na kojem je s lijeve strane bila posložena sva literatura, a s desne prazni papiri da napravim vlastite skripte. Vraća me na svaki trenutak u životu kada sam pomislila da bi možda bilo bolje nešto zatajiti, sakriti ili ignorirati. Vraća me na svaki impuls kojim sam poželjela biti drugačija, ravnokosa, u petama, na drugom fakultetu, poslu, sa drugim ukusom u glazbi, ponekad manje iskrena i direktna, ponekad glasnija, više ili manje hrabra, promišljenija i manje osjećajna. Jer, kada bih samo mogla biti netko drugi, ne bih morala nositi to što nosim – ne bih morala donositi svoje odluke, stajati iza tih odluka i ponekad i odgovarati za njih, ne bih morala nositi – sebe. Kada bih samo bila netko drugi, ne bih vidjela putokaze u krajićku svoje svijesti ili bih ih mogla ignorirati. Kada bih samo bila netko drugi, odabrala bih za sebe lakše opcije, manje otpore, jednostavnije bitke, ponekad bih mirnije spavala i život bi bio lakši. Realno, da ne lažem niti sebe niti vas – jer to mi uistinu ne stoji, kada bih samo bila netko drugi, makar na jedan dan, vjerojatno bih ukrala sve balone na helij i ukrasila cijeli grad. Ili pak dovela svu paščad sa ceste doma bez razmišljanja da se realno ne bih mogla brinuti o njima više od 15 minuta.
Ali, nisam ravnokosa, uživam hodati bosa, volim svoje zvanje, još više svoja zanimanja, s ukusom u glazbi se još uvijek ponekad posvađam, a ostalo, ostalo sam naučila voljeti – ako ne baš uvijek voljeti, onda barem pristojno i nježno tolerirati.
I mogla sam, mogla sam u tisuću navrata praviti se da sam netko drugi, ušutkavati ono što je u meni, zatvoriti dijelove sebe koji mi se ne sviđaju, koji me plaše ili traže od mene da se pomaknem, ignorirati putokaze u krajićcima – mogla sam se praviti da ih ne vidim i ne čujem i ostati u onome što je u tom trenutnku bilo najlagodnije, iziskivalo najmanje truda i obećavalo naizgled mirna mora i sigurne luke, mogla sam birati prečice -nitko ne bi znao.
-Ali znala bih ja…