There’s no time to wait. Or is there?
Nakon prve faze dubokog odmora koje su moje tijelo i biće zapravo očajnički trebali uslijed ubrzanog tempa klasičnog zapadnjačkog života, počela sam osjećati što sve stajanje na mjestu, ostajanje, uistinu donosi.
Isprva se to svodilo na promatranje u kojim sve dijelovima je moj život zapravo brz bez da mi to odgovora. Odlučila da neću mijenjati svoj ritam zato jer se život oko mene odvija brzo, da se neću dati požuriti. Uskoro sam otkrila da mi vozači trube kada prelazim cestu na zebri u tempu koji mi je ugodan, da teta prodavačica naplaćuje već trećoj osobi iza mene dok ja još uvijek spremam kupljene stvari, da konobari odlaze prema šanku uslijed moje narudžbe (i uporno propuštaju dio u kojem uz kavu tražim med umjesto šećera, pa se ljutito vraćaju), da mi se s vremena na vrijeme napuni inbox ako momentalno ne odgovorim na mailove, da propuštam poneko događanje jer se nisam na vrijeme odlučila i da sada mogu osjetiti i čuti dio u kojemu me ne požuruje nitko drugi osim sebe same. Shvatila sam da se, ako stanem, ništa strašno neće dogoditi. A onda je krenula magija.
Otkrila sam da mi je 6 sati sna i više nego dovoljno ako prethodni dan nisam nigdje žurila, počela se prisjećati po nekoliko snova od prethodne noći umjesto jednog ili dva, počela sam osjećati hranu kako dolazi do želuca, puninu svakog zalogaja umjesto da se žvačući ili pak pažnjom fokusirana na razgovor tokom obroka već bacam na sljedeći, otkrila da moje tijelo obožava rane ručkove, upoznala sve susjede u novoj zgradi, a s nekima i proslavila 83. rođendan, ponosno unjela nove biljke u stan jer stare ne samo da preživljavaju nego i žive divno, naučila raditi (zdrave) kolače, nakon gotovo 10 godina nastavila s crtanjem i krenula učit svirati instrumene za koje sam davno zaključila da nisu za mene. Iako su ovo tek prve stvari koje mi trenutno padaju na pamet, ono što želim reći jest da sam došla do dijelova sebe za koje zbog brzine nisam ni shvaćala koliko mi nedostaju.
Ono što se promijenilo je mjesto unutar sebe iz kojeg izlazim u rad i mjesto kojemu se vraćam, mjesto iz kojeg izlazim u svaki kontakt sa drugom osobom, svaku šetnju, mjesto iz kojeg stvaram bilo koju ideju ili plan za sutra, sljedeći tjedan, mjesec ili godinu. Ono što se promijenilo je da sada u prostoru unutar sebe ima dovoljno mjesta da ideja stigne izvana bez straha da će mi nešto promaknuti i sa povjerenjem da će doći ono što treba doći.
Još više od toga, otkrila sam da stati i ostati znači dati dovoljno vremena sebi i drugima za ono što je stvarno, da to znači biti prisutan, u čemu god, sa što je više moguće stanica svoga tijela i da to znači imati strpljenja i ostati dovoljno dugo za ispunjenje i žetvu koji slijede iza bilo kojeg rada…
Otkrila sam da mi je i ova strana, stajanje na mjestu, u potpunosti prirodna. I sada, sada osjećam da uistinu imam izbor – između brzine i mira, brzog mira ili mirne brzine. Imam izbor između kretanja i zaustavljanja u svojem tempu, između direktnog usmjerenog fokusa i opuštenog panoramskog pogleda. Sada imam izbor između stvaranja onoga što želim za sebe i dopuštanja da mi život donese i ono što možda još ni ne znam da želim.
I, kako znati kada krenuti dalje? Za mene se to svodi na jednostavnu računicu čiji je zajednički nazivnik ljubav prema samoj sebi – u trenutku kada se nešto što mi stvara manje pozitivnih stanja nego negativnih podjeljeli sa spomenutim zajedničkim nazivnikom i rezultat nije pozitivan, vrijeme je za korak naprijed.
Uostalom, sigurna sam da srce uvijek zna kada treba krenuti. Jedino što tada preostaje jest dati umu dovoljno vremena da prihvati…