VISION QUEST
(HRV ispod / CRO below)
Crying for a vision – that is what this prayer was originally called. I find myself at home, listening to the birds mixed with the sounds of traffic, feeling my system trying to find a way to be with it all, not to forget, to keep alive, to breathe through the concrete instead of dirt beneath my feet, to see the leaves in my mind instead of flashy billboards, to hear the songs of the constant prayer instead of conversations that happen just so it could happen, to be with my heart, body, mind and soul in connection with the land, with the lands, people, ways, and prayer I have just been a part of at the same time finding ways to expand and love it all.
Vision quest is one of the oldest prayers, passed on through generations and generations in different ways in many places of the world. It is an offering we can give to Spirit, to ourselves and to our communities, being four days and four nights in our circle, surrounded by our own prayers –our prayer ties, surrounded by nature, under the sun and the moon and the stars, becoming part of nature in the most original way and focused on the prayer for the vision for our life.
To be honest, as much as I want to share, I still feel very quiet.
I still see majestic green as far as I can see every time I close my eyes, hear the harmonies of magnificent birds, cicadas, monkeys, butterfly wings, leaves moved by ants and frogs, and other earthy creatures, hearing the promising songs of the river and feel the warmth of the sun on my skin. I still feel the movement of the moon, my fellow questers on the mountain and now everywhere else in the world, my incredible supporters, loved ones, family, old and new friends and allies, and the strength of the heart connection that will know this journey we took together forever. I still feel deep gratitude for every thought, prayer, love send my way, food eaten and water drank for me in that time. I still feel the never-ending songs, the presence of Tunkashila, Wakan Tanka, the Unbroken within whispering the blessings for my life.
And here I am, in another jungle, bringing all of this home, seeing buildings, and plastic, and glass, boxes of separation and scarcity, blurry eyes, heads down or layers on probably to mask that which we often do not know how to reach. I must admit that coming into the city is painful, seeing ways we disconnected and forgot, moved from the Creation, dis-aligned from Nature, brought the pain in our bodies and dis-ease in our souls in our modern world. And do not get me wrong, I love our world, us humans, our technology and creativity a lot. I think I love it so much that it hurts.
It is because of that I dream of the place where I just came from to be a part of our culture – a place where the time is now, where we know we are a part of, and not the center of the nature around us, where we ask permission, instead of presuming we are entitled to take, when we are humble and proud at the same time, and treat everyone around us with kindness and respect, a place where force is used only to lift have weight and support one another instead of against each other, where we know we are can feel what the other is feeling and we can only move ahead together, places where the power of the song heals the soul, were the central fire gives us strength no matter where we are, where we are a part of the great tapestry, the Great Mystery, under the stars knowing we are shining with them.
For some spending 4 days in the forest, in your circle, without food or water or much sleep can seem like suffering. For me, it was an incredibly beautiful and powerful prayer I feel deeply grateful to be a part of. And as they say, we cannot do it alone. I have no idea what is ahead of me. I only know that I will do my best to keep the song of the Forest alive in my heart, to do my best to live the commitments I made in that circle, to root down the beauty I was blessed with and receive beauty that will come my way, and keep on remembering and walking this path.
Aho Mitakuye Oyasin
K.
VISION QUEST
Plakati za vizijom - to je ono kako se ova molitva zvala u svom originalu. Trenutno se nalazim doma, slušajući pjesmu ptica pomiješanu sa zvukovima prometa, dok mi cijeli sustav pokušava naći način kako da bude sa svime, da ne zaboravi, da održi živim, da diše kroz asfalt umjesto zemlje pod mojim stopalima, da vidi lišće u umu mjesto bliještećih reklama, da čuje pjesmu konstantne molitve umjesto razgovora koji se događaju samo da bi se dogodili, da bude sa mojim srcem, tijelom, umom i dušom povezano sa zemljom, sa ljudima, sa načinima i molitvama kojih sam upravo bila dio i istovremeno naći način da se proširi, uključi i voli i sve ovo što me dočekalo.
Vision quest je jedna od najstarijih molitvi koja se prenosi s generacije na generaciju na različite načine diljem svijeta. On je ponuda koj možemo dati Duhu, samima sebi i svojim zajednicama - biti četiri dana i četiri noći u našem krugu, okruženi vlastitim molitvama, okruženi prirodom, ispod sunca i mjeseca i zvijezda, dok postajemo dijelom prirodnog svijeta na najoriginalniji mogući način fokusirani na molitvu za viziju za svoj život.
Iskreno, toliko toga bih željela podijeliti, a još uvijek se osjećam vrlo tiho. Još uvijek vidim veličanstveno zelenilo svaki put kada zatvorim oči, čujem harmonije predivnih ptica, cvrčaka, majmuna, krila leptira, lišća kojeg pomiču mravi, žabe i ostala zemljana bića, čujem obećavajuću pjesmu rijeke i osjećam toplinu sunca na koži. Još uvijek osjećam pokret mjeseca, moje drage questere na planini, ali i trenutno svugdje u svijetu, svoju ogromnu podršku, obitelj, stare i nove prijatelje i saveznike, snagu povezanosti u srcu koja će poznavati ovo zajedničko putovanje zauvijek. Još uvijek osjećam duboku zahvalnost za svaku misao, molitvu i ljubav poslanu u mom smjeru, za svaki zalogaj pojeden i za svaku kap vode popijenu za mene u tom vremenu.
Još uvijek osjećam i bezvremenske pjesme, prisutnost Tunkashile, Wakan Tanke, Neslomljivog unutra što mi šapuće blagoslove za moj daljnji život.
I evo me ovdje, u jednoj drugoj džungli, dok donosim sve ovo doma gledajući zgrade i plastiku i staklo i kutije separacije i neimaštine, zamućenih očiju, povijenih glava i slojeva koji maskiraju vjerojatno ono što često ni ne znamo doseći. Moram priznati da mi je povratak u grad bolan - da mi je bolno vidjeti kako smo se odrezali i zaboravi, odmaknuli od Kreacije, kako smo se odmaknuli od Prirode, doveli bol u tijela i bolest u dušu u modernom svijetu. I da me ne shvatite pogrešno, ja jako volim naš svijet. I njega, i nas ljude i tehnologiju i kreativnost. Toliko nas volim da boli.
A boli zato jer sanjam o mjestu iz kojeg sam došla da postane dijelom naše kulture - mjesto gdje je vrijeme sada, mjesto gdje znamo da smo dio, a ne centar prirode oko nas, gdje pitamo za dopuštenje umjesto da pretpostavljamo da smo privilegirani uzeti, gdje smo ponizni i ponosni istovremeno i tretiramo svakoga i sve dobronamjerno i s poštovanjem, mjesto gdje je se sila koristi da se digne težak teret i za podršku jedno drugome umjesto jedno protiv drugog, gdje znamo da možemo osjetit ono što drugi osjeća i da možemo naprijed jedino zajedno, mjesto gdje moć pjesme iscjeljuje dušu, gdje nam središnja vatra daje snagu gdje god da jesmo, gdje smo dio velikog tkanja, Velike Misterije, ispod zvijezda znajući da zajedno s njima sjajimo.
Za neke bi se 4 dana provedena u šumi, u krugu, bez hrane i vode i bez mnogo sna moglo činiti kao patnja. Za mene je bilo neopisiva ljepota i snažna molitva za koju se osjećam duboko zahvalno i počašćeno.
I kao što kažu, ovo nije nešto što možemo sami. Nemam pojma što me čeka naprijed. jedino što znam je da ću dati sve od sebe da zadržim pjesmu šume živu u svom srcu, da ću dati sve od sebe da održim riječ koju sam dala u krugu, da uzemljim ljepote kojima sam bila blagoslovljena, da primim ljepote koje mi život nosi, i da se nastavim sjećati i koračati ovim putem.
Za sve naše odnose,
K.