Bogota. Grad od preko 6 milijuna stanovnika sa desetak kvartova koji bi svaki za sebe zapravo bio ravan vlastitoj samodostatnosti.

Smještena na sjeveru prva dva dana koja sam provela šmrcajući po kauču, šetajući kolumbijskom Trešnjevkom gotovo da su me zavarala i usidrila u nešto što zapravo ne reprezentira cijeli grad.

Kako je grad smješten longitudinalno uz planinu, vožnja autobusom do centra i povijesne jezgre prodrmala je moja osjetila na sve moguće načine. Gledajući kako se kvartovi izmjenjuju od onoga ispunjenog cvijećem i zgradama od opeke, pa do onoga u kojemu prostitutke stoje u 2 popodne ispred automehaničarski radnji pored 30ak motora i muškaraca okupljenih oko njih na svakome uglu, pa sve do Avenide Jimenez trga okruženog zgradama koje funkcioniraju kao tržnice na 6-7 katova i ljudi na ulici koji ne prežu ni pred čim da te uvijere kako trebaš točno ono što oni nude.

I naravno, poneka ljama nasred trga kako bi doživljaj bio potpun.

Dok slažem dojmove od protekla dva tjedna u mislima, folderima slika i pisanju na kompu, ali i u srcu, neobično mi je osjećati koliko je tijelo šokirano promjenama (klime) koje je doživjelo. U protekla dva tjedna skakala sam iz svježeg zraka Anda u vrućinu i vlagu prašume, pa nazad u lanac aktivnih vulkana, a zatim u kolumbijski dio kordiljera gdje je trenutno godišnje doba – jesen.

Tijelo je, naravno, reagiralo na svoj način. Dok je dio mene je i dalje uključen na proljeće koje bi doma trebalo početi svakoga trena, nakon uživanja u toplini ekvadorskog gradića Puya i same prašume – promjena koja mi se činila potpuno poznatom i prirodnom, na momente praveći se da ću svakoga trena sjesti u svoj predivni megane i zalutati viškim cestama, organizam se uzdrmao ispred vulkana Tungurahua.

Nakon dvije neprospavane noći i buđenja u 2 ujutro, zapisivanja snova, misli, doživljaja i inspiracije, i ostajanja budnom sljedeći dan, tijelo je odlučilo da je vrijeme za predah, nos je počeo curiti, sinusi goriti, a temperatura rasti.

I dok smo tipično zapadnjački imali plan (ovog dijela) puta, i raspored po kojem smo jučer trebali ući u džungu, priroda je za nas imala sasvim drugi plan.

Zračna luka u gradiću Shell (koji je nazvan po naftnoj kompaniji koja je prije 20ak godina došla sa namjerom da opustoši prašumu, a potom brzo otišla jer nije bilo potrebne infrastrukture) bila je cijeli dan zatvorena zbog kiše.

Ovdje vrijeme teče posve drugačije od onog što poznajem. Umjesto 45 minutnog leta i ulaska u ‘nepoznato’, proveli smo dan u iščekivanju kiše da stane.

To iščekivanje je bilo više nalik ‘običnom’ bivanju na jednom mjestu, upijanju zelenila koje se proteže kuda god mi pogled seže i u osluškivanju zvukova koji nisu nalik ičemu što sam ikada čula.

Dolazak ovdje, gubljenje prtljage na 48 sati i gubljenje 50ak fotografija sa memorijske kartice (što je tehnički zapravo nemoguće) prodrmali su dijelove mene koji su pokušali uhvatiti mrvu kontrole, za koju mi se trenutno čini da je posve bespotrebna. Petominutni stres koji je uslijedio je bio zamijenjen predivnom vožnjom planinama Ecuadora od strane Juan Miguela, oca Ana Christine i Juan Pabla, koji mi je pomogao pronaći stvari.

Kako je i krenulo nadrealno, backpack sam pokupila nasred ceste od nekog taxista, zahvalna i sretna – jer je ovo nalikovalo više na film nego na stvarnost.

 A opet, razmišljajući o stvarnosti vraćam se na snove koji su se intenzivirali otkako sam stigla. Danas krećem prema džungli sa nekim starim, a nekim novim prijateljima, i to u plemena koja imaju dugu tradiciju rada sa snovima.

Otići u Peru bila mi je želja otkako pamtim. Kako se je približavao trenutak odlaska, počela sam dobivati osjećaj da se želja opredmećuje, svakim danom je postajala sve stvarnija i stvarnija- prvo odluka, pa avionska karta, pa uzbudenje, pakiranje i potom rastanci.

Rekla sam ‘pisati’, puto-pisati, iako vjerujem da su putopisci stručnjaci s kojima se ne mogu (niti želim) mjeriti. Ono što zapravo želim jesti dio onoga što ću doživjeti i osjetiti – dio onoga što već i sad osjećam – podijeliti.

I dok se vozim autobusom prema Budimpešti i gledam tamno nebo, podsjetilo me na noćnu vožnju kroz pustinju i zvijezdano nebo iznad nje koje me je omotalo u najdublju duboku tišinu koju sam ikada osjetila u vanjskome prostoru. Iako su od te noći prošle godine, sjećam se osjećaja ugodne pune praznine, ili prazne punine samoće u kojoj sam se nalazila. I sjećam se i straha, možda čak i prije strahopoštovanja pred nebom koje mi se tada otvorilo.

The silver lining of the footsteps of my ancestors has always been do not surrender under any circumstance no matter how hard it gets. This lineage of hard working, stubborn, persistent, fierce and proud women and man that stand behind me have supported me on many occasions. Some of them were the ones when the only impulse I had was to lie on the same place of the ground until something would change. Their resistance to surrender, to cave in and give up was something that made them survive in the most difficult circumstances. It had also made them go on for so long that I came into being.

With them behind me, although often unaware, I have walked, stumbled, ran through, waited, rested, resisted, curled up, fell and risen through the many challenges that life has given me so far.

https://www.facebook.com/profile.php?id=369144293162098&fref=ts

Almost three years ago I got the news that my body started to change in a way that did not offer me a healthy future. Young as I was, at that point I thought it will go away on its own and did not worry – at least not for the first couple of months.

I was unaware of the possibility that my body was giving me a warning about the path I was taking at that point – the path, which was not what I would dare to call in alignment with who I truly am, and everything I could (and will) become.

A couple of months later after going in for another check up and getting even worse results, the reality started kicking in. I got scared and started feeling the possible consequences of what was happening. Analytic and self-responsible as I am, I realised if there were consequences, there must be a cause.

U šumi ezoterije koja pohara internete vrlo često nailazim na stavove koji interpretiraju svakodnevni život kao izraz sudbine, to jest veće sile kojom čovjek biva pozivan na buđenje uslijed niza okolnosti nad kojima nema (gotovo) nikakav utjecaj. Druga pak strana iste argumentacijske linije, ona koja plošno uzima riječi duhovnih ‘autoriteta’, stavlja fokus na unutarnju moć pojedinca naglašavajući (karmičku) odgovornost interpretirajući pojedinčev život kao rezultat prijašnjih djela.

Ovakve fiksirane pozicije u svojim propagandnim proklamacijama

ponekad suptilno, a ponekad vrlo direktimagesno unutar svojih poruka pakiraju dozu odustajanja od vlastitog zdravog razuma, osjećaja samog sebe u danom trenutku i prihvaćanje ideje velikog autoriteta koji u nekom toplom dnevnom boravku (barem u mojoj ovozimskoj iluziji) planira naš život.

S godinama sam naučila pratiti struje unutar sebe, gledati vlastite obrasce kako se odigravaju i ponavljaju te kako u meni izvlače sve s čime se trebam susresti. Sljedeći korak za mene je oduvijek bio zahtjevniji – usmjeriti volju i ljubav u taj dio kako bih dobila slobodu od onoga što sam donjela sa sobom ili (ponekad pogrešno) naučila u djetinjstvu.

I to definitivno ima svoje predivne strane – biti u stanju sagledati samoga sebe u svim svojim manama, nedostatcima i nesavršenostima donosi (mi) prostor u kojemu svaki put pronalazim iskrenu čežnju za rastom i za širenjem svoga srca. Paradoksalno, mana toga jest da to istovremeno znači da mi iz panorame vlastitoga promatranja ponekad izmakne i sve ostalo što je već predivno, dovoljno i savršeno u svojoj nesavršenosti.

If someone would ask me what the Movement Medicine Apprenticeship Programme is about and why is it important, I would probably be in a position where I’d like to say both everything and nothing at all.

To cover the nothing part first: AP is such a personal journey that right now I feel no matter what I say or try to explain, it brings out exactly what each one of us individually need to meet.

To be more concrete, it is a place, a time and space that goes beyond the modules, and it most definitely goes beyond the year and a half that it lasts; it is the spark you feel when you first hear about it, it is the application form you write, the intentions you make, it is the contract you sign – the commitment you make once that you’re in, the chaos you might feel to organize your life between modules, the waiting on the airport, meeting everyone there, dancing and taking it home.

Nikada nisam izašla na ispit pročitavši samo skriptu umjesto obavezne literature. Nikada nisam ukrala nešto iako sam se kao mala pitala mogu li – manje zbog potencijalno ukradene stvari, više zbog testiranja vlastitih granica. Nikada nisam lagala u lice, ali sam rano naučila skrivati dijelove sebe zbog srama ili straha – dijelove iza kojih bih onda ipak ubrzo i stala. Nisam prevarila, nisam izigrala, nisam spletkarila i nisam se sakrila onda kada je trebalo stati za nekoga ili nešto – iako danas razmišljam da sam možda ponekad i trebala da zašitim sebe.

U tinejdžerskim godinama razmišljala sam koliko bi mi bilo lakše da sam netko drugi. Možda ne bolje, nego lakše. Zavidjela sam svima koji su u bilo što vjerovali jer sam imala osjećaj da njima ponekad nije toliko teško. Mislila sam da se oni ne muče jednako sa svojim srcem i razumom koji im govore da uvijek postoji korak dalje, nego prepuštaju odgovornost (za sebe, svoja stanja i svoj život) nečemu za što vjeruju da je veće od njih. Ponekad sam zavidjela onima koji mogu okrenuti glavu na drugu stranu i ignorirati ono što ih žulja, na koji god način to pravdali.

Iako sam velika zagovornica toga da živimo život kao da nam je preostalo još svega mjesec dana, da pregrizemo strahove, izvučemo se iz sigurnosti komfort zone i krenemo za onime što uistinu ispunjava naša srca, u proteklih pola godine polako otkrivam što sve donosi čekanje – što sve donosi ostajanje na jednom mjestu. Pritom mislim na unutarnje stanje nekog određenog dijela sebe, da umjesto da radim planove i jednom nogom ih pokušavam živjeti već sada iako se nalaze u budućnosti, učim pustiti kontrolu, biti ovdje gdje sam trenutno i pritom vjerovati da će život biti predivan i ako ga ne pokušavam zauzdati kako mi se u tom trenutku čini najbolje. Uzgred budi rečeno da je zajebana ta stvar – vjera. Vjerovati za mene u ovom slučaju znači ne znati, a osjećati se sigurno, ne tražiti potvrde i dokaze, a istovremeno osjećati u srcu da ću biti okej koji god da se ishod kojeg god događaja dogodi – ‘it is simple. It’s not easy, but it is simple.’

As I was lying on my couch focusing on the breath and relaxation of my body, eyes soaking the greenness of the tree in front of the window of my apartment, I entered a memory made not so long ago – a memory of my being in the sweat lodge during the Phoenix Retreat a year ago.

Trying to stay present and not to act upon any impulse of my body to get up – the impulse which tries to avoid the unpleasant tension that paradoxically rises with relaxation – reminded me to go back to the wisdom of that experience.

That sweat lodge was the first one in my life (or at least in this lifetime). I remember my hands shaking when I got the honor of starting the fire as being the youngest member of the group that day. As a 25 year-old at the time I felt that all the knowledge I have gathered in my life could not prepare me for what will be happening as soon as I would enter the sweat lodge.

‘Most people do not listen with the intent to understand. They listen with the intent to reply.’

Dok sam bila mala rečenicu slušaj što ti govorim čula sam zasigurno nekoliko tisuća puta. I svaki put bih zastala, poslušala ono što mi se govorilo, a zatim nastavila dalje – nekad po njihovom, a nekad po svom. Tvrdoglavost je zasigurno jedna od mojih jače izraženih osobina, iako, ponekad bih prije rekla da se radi o jakoj namjeri srca, nego o tvrdoj glavi – zbog te tvrdoglavosti se vrlo često osjećam kao da imam izbor ili ignorirati i biti nezadovoljna, ili pratiti unatoč očitim savjetima da napravim nešto drugačije, ali ostati odana sebi i osjećati duboku sigurnost bez obzira kamo me vodi.

Ne znam kada sam naučila da je znati bolje od ne znati, da su odgovori vrijedniji od pitanja, a da je svijet mirnije mjesto ako moje rečenice završavaju točkom umjesto upitnikom.

Ne znam kada sam zaključila da je logika mater studiorum, da je brzina ono što je bitno, da je mentalno obuhvaćanje važno, a posjedovanje informacija riznica koja izvlači iz svakoga problema.

Ne znam kada sam zapamtila da je pamtiti umom jedino bitno, i kada su mi izostavili reći da i tijelo pamti, a srce još i više.

Kažu da koristimo samo nešto više od 10% našega mozga, dok je ostatak neistražen, kako znanstvenicima, tako i nama ostalima, običnim smrtnicima.
Ipak, više od zakučastosti ljudskoga mozga mene zanimaju zakučastosti srca, vlastitog i tuđeg – kako se uzdigne kada volimo, kako uzmiče kada nas boli, kako se otvara i zatvara vrlo često i bez naše volje i pristanka, kako iz njega izranjaju želje koje nas ponekad iznenade, kako ponekad bude poput petogodišnjeg djeteta koje usred dućana vrišti i lupa i želi provesti svoju volju, a kako s druge strane ponekad stoji široko, veliko i sveprihvaćajuće poput starice koja stoji na pragu svoje kuće i gleda s ljubavlju na svu tu mnogobrojnu i predivnu unučad koju nitko ne može dovesti u red.